Napregnuto tijelo u pokretu

Vjerojatno najupečatljiviji, najpamtljiviji, najfilmskiji kadar koji nudi teniski meč, onaj je koji je 1951. Nepoznatima iz Nord Expressa / Strancima u vlaku (Strangers on a Train) u antologiju kinematografije upisao Alfred Hitchcock. Riječ je o kadru koji čak ne prikazuje igrače, već kameru usmjerava prema publici, frontalno, s terena. Svi mirno sjede, a glave im se, prateći lopticu, ritmički, unisono, okreću lijevo-desno. Čujemo pritom i zvuke udarca reketa o lopticu. Ravnomjerno tok-tok. Međutim, jedna se glava ne miče, već gleda ravno preda se. Šarmantno začudno, crnohumorno duhovito. U ovom slučaju i zastrašujuće, jer riječ je o prijetećem pogledu zlikovca Bruna Antonyja (Robert Walker) zagledanog u žrtvu svojih makinacija, tenisača Guyja Hainesa (Farley Granger) koji u tom trenutku ne igra, nego sjedi na klupi.

Izazivači osvajaju privlačnim glumačkim izvedbama, senzualnošću i prštavom energijom

Replike toga kadra naći će svoje mjesto i u ponekom filmu o tenisu otad do danas. Posve opravdano i dobrodošlo, jer Hitchcockov je domišljaj namah postao ikonom. A uporaba ikone nije, zar ne, ni kopiranje ni krađa, već odavanje počasti. Tome u svome novom ostvarenju nije, a zašto i bi, odolio ni talijanski sineast Luca Guadagnino (1971), kojemu su Izazivači (Challengers, 2024) drugi zaredom film smješten u SAD, s američkim protagonistima. Dok je njegov prethodni film Sve, i kosti (Bones and All, 2022) bio očuđujuća, sumorna i jeziva, ali i topla romansa o suvremenim ljudožderima smještena na hrđava poprišta, Izazivači su znatno konvencionalnije djelo što teče lepršavo, obasjano suncem i poletom, mada ni glavna lica te sportske romanse na teniskim terenima nisu lišena problema i demona. No za razliku od nesretnih kanibala Maren i Leeja koji se, opterećeni nasljednim urođenim prokletstvom, bore za svakodnevno preživljavanje, tenisači Tashi (Zendaya), Patrick (Josh O’Connor) i Art (Mike Faist), iako imaju uspona i padova, katkad i financijskih teškoća, ne moraju se brinuti za goli opstanak, jer pripadaju dobrostojećima.

Posrijedi je ljubavni trokut, a Hitchcockov kadar bit će ovdje modificirano prepisan s Tashi kao nepomičnom glavom, za teniskog susreta bivšeg joj ljubavnika Patricka i sadašnjeg joj supruga Arta, kojemu je trenerica i menadžerica. Guadagnino i direktor fotografije Sayombhu Mukdeeprom mečeve će snimiti iz bezbroj kutova, među inime i iz perspektive loptice, reketa, okomicom ispod zemlje, a žutozelena će loptica na desetke puta munjevito preletjeti tik iznad kamere ili doletjeti točno u objektiv. Dakako, pomoću besprijekorno izvedenih računalnih trikova, a ne uistinu. Podjednako će često, na terenu i izvan njega, pozornost biti intenzivno usmjerena na ljudsko tijelo, osobito ono u pokretu sportskog naprezanja, oznojeno i napeto. Cjelina u kojoj je troje pristalih mladih glumaca često oskudno odjeveno, muškarci katkad i razodjeveni, napregnuta je erotskim nabojem, no ljepota tijela može biti uzbudljiva i privlačna i kao svojevrsno čudo mogućnosti pokreta i oblika, a dojam je da Guadagnino uvelike naglašava taj aspekt.

Snimljeni prema scenarističkom prvijencu američkog dramatičara Justina Kuritzkesa, inače supruga Celine Song, autorice prošlogodišnjeg hvaljenog filma Prošli životi (Past Lives) koji također tematizira svojevrstan ljubavni trokut, Izazivači u osnovi iznose inačicu nemalo otrcane priče koja se katkad može učiniti i sapunastom. U pripovjednom smislu živost se razmjerno uspješno unosi neprestanim skokovima iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto, a pozornost i naklonost osvajaju se privlačnim glumačkim izvedbama, senzualnošću, ugodnom estetizacijom i prštavom energijom kojom su protkani i prizori, uvjetno kazano, težih nota.