Na Wagnera i Straussa – u Rijeku

Tetralogija Prsten Nibelunga Richarda Wagnera u Hrvatskoj nikada nije izvedena u ciklusu. Do premijernog uprizorenja njezina trećega dijela, Siegfrieda, stigao je u nas jedino dirigent Krešimir Baranović u zagrebačkoj Operi 1938, dok prvu izvedbu Sumraka bogova još čekamo. Posljednje je u Zagrebu dirigent Miro Belamarić postavio 1987. Walküru, drugi dio tetralogije, a 1989. Rajnino zlato, njezin prvi dio (ili, prema Wagneru, „uvodnu večer“, nakon koje slijede prvi, drugi i treći dan ciklusa).

Pojedine se opere što čine Prsten ponekad postavljaju i zasebno, bez planova o integralnom ciklusu – najčešće Walküra – a tako bi moglo biti i s Rajninim zlatom premijerno izvedenim u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, ako je suditi po najavljenom programu sljedeće sezone i nadolazećoj promjeni intendanta.

Pawel Konik, Bože Jurić Pešić, Goran Jurić i Stefani Findrik u premijernoj postavi Rajnina zlata / Izvor HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Neće nas začuditi da se za povratak ovoga djela u hrvatski kazališni život pobrinula riječka Opera. Ondje je u ovoj sezoni prvi put u nas izvedena Donizettijeva Anna Bolena, u Puccinijevoj godini postavljena je ne tako često izvođena Djevojka sa Zapada, a nakon niza godina u Hrvatskoj se mogla čuti i vidjeti i Istarska svadba Antonija Smareglie. Riječka je Opera prethodnih sezona iznjedrila i premijeru Elektre, što je jedino uprizorenje neke opere neke opere Richarda Straussa u nas u ovom stoljeću (za nadolazeću sezonu najavljena je Arijadna na Naksosu), te Wagnerova Tristana i Izolde. Očito je značenje takvih repertoarnih iskoraka, katkad i rizikâ, za operni život Hrvatske, dok s druge strane riječka publika biva uskraćena za neke od naslova željeznoga repertoara.

Redatelj i ravnatelj Opere Dražen Siriščević radnju je dvaipolsatna Rajnina zlata iznio školski pregledno, ne posežući za kakvim interpretacijskim ključem, osim kada su u pitanju likovi Erde, kojoj je, mimo libreta, povjerio pokretačku ulogu na početku predstave, i Logea, kojega je zamislio androginim. Scenografija je minimalna, otkupljivanje Freie u četvrtom prizoru efektno je naznačeno svjetlosnim panoom, pretvaranje Albericha u žabu u trećemu ne toliko. Vrlo su uspjele kreacije kostimografkinje Manuele Paladin Šabanović, dijelom temeljene na kostimima iz kazališnog fundusa.

Predstava je u rukama odlično pripremljena šefa dirigenta riječke Opere Valentina Egela (ujedno i šef dirigent Hrvatskoga komornog orkestra), kojega na opetovanu suradnju pozivaju i zagrebački HNK, Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebačka filharmonija i Dubrovačke ljetne igre. Wagnerov originalni sastav orkestra za Rajnino zlato (npr. veliki gudački korpus sa 16 prvih i 16 drugih violina, pozamašan sastav puhača, s 8 rogova, šest harfi) riječkom HNK nije dostupan, pa je korištena verzija partiture Alfonsa Abbassa s reduciranim sastavom puhača (npr. upola manji broj rogova). Zbog toga, a i zbog jednog ustupka režiji na samom početku predstave, glasoviti orkestralni uvod u Es-duru prvoga prizora nije bio prava inicijacija u svijet Rajnina zlata, odnosno Prstena. Dvadesetdevetogodišnji je dirigent, međutim, u cjelini ostvario vrlo uspjelu interpretaciju, s pravom mjerom između energičnosti i kontrole nad cijelim ansamblom, kao siguran oslonac pjevačima i pokretač dramskih zbivanja u orkestru. U interludiju između drugog i trećeg prizora efektno su na nakovnjima nastupili članovi ansambla SiNKOPA riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova.

U jako dobroj premijernoj solističkoj podjeli, u kojoj polovicu od 14 pjevača čine kućni umjetnici, tek su dvije pjevački slabije karike: Fafner Slavka Sekulića i Loge Bretta Spraguea, koji je u toj važnoj ulozi glasovnu neadekvatnost nadoknađivao glumačkom interpretacijom. Na prvo mjesto valja staviti gostujućega hrvatskog basa Gorana Jurića, solista Državne opere u Stuttgartu, vrlo ugodna timbra, čiji je Wotan, pun samopouzdanja, dominirao predstavom, tako da na pojedinim tonovima preizražen vibrato pada u drugi plan. Slijedi ga odličan Alberich (Nibelung iz naslova tetralogije) u izvedbi solista Opere Jure Počkaja. Fasolta je plemenito pjevao Luka Ortar, dok je Josipa Gvozdanić u ulozi Freie pokazala glas znatna volumena i odlično atakiranje visina. Dubravka Šeparović Mušović dobro je čujna i glumački vrlo upečatljiva i koncentrirana Erda, a Stefany Findrik pjevački solidna Fricka. U ostalim ulogama čuli smo u najmanju ruku vrlo dobre interprete: Božu Jurića Pešića (Froh), Paweła Konika (Donner) i Marka Fortunata (Mime) te usklađene tri Rajnine kćeri – Gabrielu Hrženjak, Gabrijelu Deglin i, najsigurniju među njima, Emiliju Rukavinu. Bila bi šteta da se predstava, izvedena tek tri puta, ne zadrži u repertoaru.