Matisse i Kelly u Parizu: likovno putovanje u zemlju „reda i ljepote“

Kada sam u prosincu posjetio izložbu Marka Rothka u Fondation Louis Vuitton, dobio sam više od očekivanoga pregleda Rothkova opusa. Studijski pristup cjelini s prikazom slikareva ranijeg stvaralaštva nastalog prije no što je došao do svojih prepoznatljivih kompozicija, brojne informacije o cjelini i dubini Rothkova opusa – uz veliki broj nezaobilaznih prozračnih i lazurnih platna – ostavile su na mene kao posjetitelja snažan dojam kojemu se bilo teško oduprijeti. Ne pišem ovo da bih analizirao Rothka, nego kako bih istaknuo da ni prilikom novog posjeta Fondaciji Vuitton nisam ostao razočaran izložbama Matisse: Crveni atelje i Ellsworth Kelly. Oblici i boje, 1949‒2015. Muzejski prostor smješten uz Jardin d’Acclimatation u bulonjskoj šumi, u vrlo atraktivnoj arhitekturi koju potpisuje Frank Gehry, čini se kako bez sumnje kvalitetom izložbi opravdava svoje milijunske posjete, a sve to opravdava i kvalitetno priređenim izložbenim programom.

Posjetitelji izložbe Henri Matisse: Crveni atelje / L’Atelier rouge / Fotografija: Fondation Louis Vuitton/Saywho/Antoine Ayka Lux   Umjetničko djelo : © Succession H. Matisse

Matisse: Crveni atelje kao polazište

Izložba Henryja Mattisea nastala je u suradnji s njujorškim Muzejom moderne umjetnosti (MOMA) i Statens Museum for Kunst Copenhagen / National Gallery of Denmark. Okosnicu izložbe čini Matisseovo djelo Crveni atelje (1911) na kojemu slikar prikazuje vlastiti radni prostor ispreplećući u njemu slike, skulpture, namještaj te dekorativne elemente i objekte. Nastala je za vrijeme Matisseova djelovanja u gradu Issy-les-Moulineaux te je samo jedna u nizu slika koje je slikar radio po narudžbi svoga odanog pokrovitelja i tadašnjeg mecene Sergeja Ivanovića Ščukina. Ovu sliku, međutim, kolecionar nikada nije kupio pa ju je Matisse izlagao na Drugoj postimpresionističkoj izložbi u Londonu 1912. godine, a poslije u New Yorku, Chicagu i Bostonu na čuvenoj izložbi Armory Show 1913. godine. Slika je 1949. akvizicijom došla u MOMA-u te je u ovom kustoskom izboru poslužila kao temelj reinterpretacije ne samo Matisseova ateljea, nego i njegove umjetničke ličnosti, te stilskih odrednica koje slikar baštini iz tradicije druge polovice 19. stoljeća, ali i onih koje sam unosi u vlastito slikarstvo. Postajući dijelom zbirke MOMA-e, slika Crveni atelje dobila je novi život i novu živost budući da je nakon dugo vremena ušla u novi recepcijski vrtlog.

Nešto malo prije toga, sredinom 1940-ih, Matisse je radio na reinterpretaciji ideje prostornosti te na novom ciklusu slika u kojima je osnovna tema bila umjetnikova okolina. Važno ostvarenje iz toga ciklusa je Veliki crveni interijer (1948), također izložen na izložbi kako bi se mogao vidjeti suodnos Matisseova pristupa tretmanu prostora četrdeset godina kasnije. Crveni atelje nastao je u razdoblju kada je Matisse napustio fovistički pristup slikarstvu i kada se odmaknuo od snažnoga utjecaja Paula Signaca. To je rezultiralo i novim načinom gledanja i doživljavanja prostora koji više nije bio pikseliziran brojnim fasetama „divljih“ boja. Usporedi li se tako njegovo duboko fovistički intonirano djelo Izobilje, slast i požuda (1904/1905), nazvano prema stihovima iz Baudelaireove pjesme Poziv na putovanje, s Harmonijom u crvenom (1908) ili Plesom (1909/1910) može se vidjeti u kojoj je mjeri Matisse uspio pročistiti perspektivnu dimenziju slike gotovo do krajnjih granica nivelirajući u Plesu gotovo svaku naznaku prostornosti – osim muskulature ljudskih tjelesa – dajući tek zeleno obojeni donji dio slike te plavo obojeni gornji.

Na tragu takvog pročišćenoga pristupa Matisseu se otvorio prostor ulaska u tada posve novi i inovativan apstraktni likovni jezik, no unatoč tome umjetnik se nikada nije posve udaljio od predmeta. „Ja se nisam nikada ostavio predmeta. Predmet sam po sebi nije zanimljiv. Okolina je ona koja određuje predmet. Tako sam cijeloga života radio s istim predmetima koji su mi uvijek ponovno pružali sliku stvarnosti (...)“, kazao je Matisse.

H. Matisse, Veliki crveni interijer / Grand Intérieur rouge, 1948. / Fotografija: Centre Pompidou, MNAM-CCI, Dist. RMN-Grand Palais/ Audrey Laurans
Umjetničko djelo: © Succession H. Matisse

Kako je slika postala samo slikom

Na tragu Harmonije u crvenom nastala je i kompozicija Crveni atelje koja dominira ovom izložbom. Uz nju se može vidjeti još i šest slika, tri skulpture i jedna keramika, djela koja su prikazana na platnu te sačuvana do danas, a cjelina je nadopunjena i drugim slikama te crtežima usko vezanima uz Crveni atelje. Slike koje nalazimo na našem centralnom platnu su Mladi mornar (II) (1906), Korzika, stari mlin (1898), Kupačice (1907), Požuda (II) (1907/1908) te Akt s bijelim šalom (1909) kao i umjetnikov keramički tanjur (1907) koji je trenutno u zbirci MOMA-e.

Zanimljivo je vidjeti kako platna, načinom na koji su postavljena u interijer, uspijevaju definirati prostorne odnose na gotovo u potpunosti crvenoj podlozi. Matisse k tome sa svega nekoliko linija određuje odnose između poda, sobe i zidova iscrtavajući na isti način i namještaj zatečen u prostoru. Nedvojbeno je riječ o vrlo efektivnom promišljanju prostora slike, ali i prostora u slici.

H. Matisse, Požuda (II) / (II), 1907-08. / Fotografija: © SMK Photo/Jakob Skou-Hansen   Umjetničko djelo: © Succession H. Matisse

Iz postava izložbe: H. Matisse, Kupačice / Baigneurs, 1907. / Fotografija: Fondation Louis Vuitton/Say ho/Antoine Ayka Lux / Umjetničko djelo: © Succession H. Matisse

Prostorom slike na posve se drugačiji način bavio Ellsworth Kelly. Proizašao iz minimalističko-konceptualističke škole Agnes Martin, Kelly je vrlo brzo uvidio da je pitanje sadržaja u slici nebitno. Već početkom 1960-ih Kelly je utabao sigurne staze svojim slikarskim promišljanjima odbacujući sadržaj iz prostora slike i reducirajući je na nju samu. U okviru tadašnjeg minimalističkoga pristupa apstrakciji, Kelly je već i prije službene pojave analitičkoga slikarstva bio slikar analitičke provenijencije, što potvrđuju i nazivi njegovih djela poput Crvena, plava, zelena, žuta (1965), Plavo crveno (1965).

Ovakav način redukcije elemenata i svođenja slike na minimum piktoralnog već je ranije viđen u okrilju ruske avangarde, ponajprije u djelima Aleksandra Rodčenka. Rodčenko je u ranim 1920-ima vlastitim slikama nastojao apostrofirati kraj slike i slikarstva. Izlažući tri mala monokroma 1921. godine na moskovskoj izložbi 5x5=25 – Čista crvena boja, Čista plava boja, Čista žuta boja – ruski je slikar nastojao dokinuti predstavljačku dimenziju slike svodeći kromatsku osnovu platna tek na primarnu boju. Njegov pokušaj, međutim, nije mogao zatrti sliku jer su izložena platna po svim morfološkim odrednicama bile slike u tradicionalnom smislu budući da su udovoljavala kriterijima medija. Rodčenkovi su radovi doprinijeli otvaranju i širenju teme monokroma u umjetnosti 20. stoljeća u kojem će takvo slikarstvo slikarima nerijetko predstavljati izazov, premda će kasnije varijacije uglavnom ponavljati osnovne likovne teze, koje su slikarskim jezikom bile izrečene na samome početku.

Posjetitelji izložbe Ellsworth Kelly. Oblici i boje, 1949-2015. / Ellsworth Kelly. Formes et couleurs, 1949-2015. / © Ellsworth Kelly Foundation   © Fondation Louis Vuitton / Félix Cornu

Iz postava izložbe Ellsworth Kelly. Oblici i boje, 1949-2015. / Ellsworth Kelly. Formes et couleurs, 1949-2015. / © Ellsworth Kelly Foundation   © Fondation Louis Vuitton / Félix Cornu

Kelly: od Zelenog platna
do Žute krivulje

Revitalizacija poetičkih postavki kakve pronalazimo u ruskoj avangardi u okviru američkoga društvenog uređenja imala je za cilj izraziti otpor kapitalističkom uređenju, ali i tradicionalnom shvaćanju umjetnosti. Takav pomak od klasičnog vidljiv je i u formatima koje Kelly odabire. Napuštajući zakon kvadratne ili pravokutne forme platna, Kelly je – poput Franka Stelle – ušao u sferu u kojoj je prostor slike implicirao vlastitu objektnost, odnosno slika je dobila i vrlo jasna objektna svojstva.

Ova izložba kroz ključna djela iz slikareve karijere prati njegov razvoj istraživanja odnosa između oblika, boje, linije i prostora, zadirući u mnogo širi kontekst visokomodernističkog poslijeratnog slikarstva oblikovanog na kritičkim i teorijskim postavkama Clementa Greenberga. Preko stotinu djela iz raznih kolekcija daje i više nego preglednu cjelinu Kellyjeva promišljanja slike. Osim kronološke jasnoće, valja istaknuti i prezentaciju različitih vrsta medija poput kolaža i fotografije putem kojih se umjetnik izražavao.

Među najranijim nastalim izloženim djelima jest Zeleno platno (1951), slika nastala nakon umjetnikova posjeta Givernyju. Tu su i Slika u tri plohe (1956), veći broj crteža biljaka te njegova prva podna slika – Žuta krivulja (1991) Istaknimo za kraj Kellyjevu povezanost s Gehryjevom arhitekturom i prostorom u kojemu se nalazi Fondacija Louis Vuitton. Kelly je, naime, 2014. zajedno s Gehryjem izveo in situ djelo za koncertnu dvoranu koja se nalazi unutar kompleksa zgrade. Posljednja je to narudžba koju je umjetnik izradio, a predstavljena je kroz niz crvenih, žutih, plavih, zelenih i ljubičastih monokroma. Rekli bismo, dakle, da izložba na određeni način zaokružuje Kellyjevu „francusku priču“ – od Zelenoga platna do njegovih posljednjih monokroma za koncertnu dvoranu.

Zahvalan sam kada mogu vidjeti izložbe pripremljene na ovako zavidnom nivou. S druge strane, i u Hrvatskoj sam nerijetko vidio zanimljive studijske pristupe izložbenim koncepcijama što mi govori da naša kustoska scena ne zaostaje mnogo za svjetskim metropolama umjetnosti. Doduše, opravdano je zapitati se koliko je uopće teško napraviti publici i struci zanimljivu i poticajnu izložbu uz umjetnike kao što su Matisse ili Kelly, koji već sami po sebi nose dignitet velikana? Možda i nije, ali trenutne pariške izložbe dvojice umjetnika koje su otvorene do 9. rujna pokazuju da su kustoski timovi odradili i više nego dobar posao.