Lastovo, moja Atlantida

Bio je kraj kolovoza, bablje ljeto već se osjećalo u zraku kad smo se u splitskoj luci ukrcali na trajekt za Lastovo. Pomiješaju mi se godine kad je što bilo, no ovaj put znala sam koga ću pitati: svojega mlađeg sina Vida, jer je on te godine bio na maturalnom putovanju u Italiji, s kojega su se morali naprasno i preuranjeno vratiti zbog „nepodopština“ nekih učenica u talijanskim dućanima. Zašto mi je to putovanje putokaz? Zato što je u isti razred s mojim sinom išla i kći Ivana Zvonimira Čička, a upravo je Čičak, kao i mi, bio u hotelu Solitudo, tada jedinom hotelu na Lastovu. Godina je bila 1997, a naši su se školarci vratili kući upravo one noći kad je u Parizu, u sumanutom divljanju bezobzirnih paparazza, poginula britanska princeza Diana (31. kolovoza). 

Lastovski kućni dimnjaci, fumari  / Lastovski kućni dimnjaci, fumari Snimila Miranda Cikotić / PIXSELL

Putovanje od Splita do Lastova trajalo je skoro 6 sati. Domovinski rat tek je nedavno završio, pa je jasno zašto na trajektu nije bilo mnogo putnika. U ono vrijeme, uz donedavni miris baruta i eksplozija mina, turisti baš i nisu hrlili u Hrvatsku na ljetovanje, a ni domaćima nije baš bilo do putovanja. Prije 1990-ih Lastovo je, kao i Vis, dugo bilo zatvoreno za strance zbog vojnih baza bivše države, pa se turizam nije mogao razmahati. No lokalcima je i središnje mjesto županije, Dubrovnik, bilo prilično nedostupno. Tek im je 2023. konačno omogućen izravan put do središta županije (bolje ikad nego nikad). Nekadašnja zatvorenost i Visa i Lastova možda je i sreća, jer su tako (barem dosad) izbjegli pretjeranu izgrađenost i ostali čovjeku ugodni, a ako bude pameti, ostat će takvi (nebetonizirani) i ubuduće, no tu nadu izražavam nekako bojažljivo. Jer, po Hrvatskoj se mota toliko raznoraznih „investitora“ i „poduzetnika“, a mi lako poletimo za novcem. Uostalom, nismo li već kojekakvim tipovima prodali toliko svojega prirodnog i inog blaga?!

Više se ne sjećam kako smo od pristaništa u Ublima (nekoć mjestu jugooficira, no davno prije njih bilo je tu antičko nalazište) došli do hotela Solitudo uz most u mjestu Pasaduru prema otočiću Prežbi, no ne bih se čudila da nas je dočekao hotelski kombi (besplatna usluga kojom se i danas diče). Hotel je bio malo razvedena jednokatnica s velikom terasom (upravo je na toj terasi jedna žena šišala Ivana Zvonimira Čička, što pokazuje kakva je opuštena i gotovo obiteljska atmosfera vladala u tom hotelu). Daj, Bože, da takav (i otok i hotel) i ostane: uređen, ali ne srušen, pa ponovno izgrađen poput kakve grdosije. Ljupki mostić koji spaja Pasadur s otokom Prežbom i vodi preko dvije ubave uvale, Velo i Malo lago, prema spremištima za podmornice i ostala vojna plovila toliko odudara od tih ratnih grdosija, do kojih je u vrijeme mojega prvog posjeta Lastovu svatko mogao doći, a gdje je sada to staro željezo trunulo bez ikakva nadzora. Zbog toga su arsenala i Vis i Lastovo izbušeni kao ementaler. Danas su takva mjesta na Visu turističke atrakcije. Ne znam je li tako i na Lastovu, no ako još i nije, ne znači da neće biti.  

Lastovo je među onim otocima koje smo muž i ja prehodali. Prolazili su njime Iliri, Grci (nazvaše ga Ladesta), Rimljani, Mlečani, Austrijanci, Francuzi. Od 13. st. u sastavu je Dubrovačke Republike. Dug je 9,8 km, nije ga bilo teško prehodati, a iz Pjevora, centra Lastova, možete na jednu stranu do ribarske Lučice, do središnjega platoa, a na drugu do Skrivene Luke. Kad sam već bila u Skrivenoj Luci, jasno da sam se popela do svjetionika Struge (izgradila ga je, uz tolika druga zdanja, Austrija 1839). Pogled s njega na pučinu vrijedio je penjanja. Prepustili smo se i kozjem putu da nas dovede do kapelice sv. Luke iz 11. st., najstarije očuvane crkvice na otoku, gdje se na Lukin spomendan, 18. listopada, drži misa. Arhitektonski me podsjetila na još stariju crkvicu sv. Mihajla kod Stona (8. ili 9. st.), vjerojatno su je i izgradili došljaci s kopna duboko u unutrašnjosti otoka, kao što su i glavno mjesto Lastovo izgradili izvan izravnog dometa gusara i inih pljačkaša. Sve nedaće spusta od kapelice prema Zaklopatici (sjećam se oderotina od grmlja i drača, no zbog toga dragulja starohrvatske arhitekture nije mi žao površinskih rana) brzo su prošle uz ukusan netom spremljen obrok u jednoj pravoj gostionici, u kojoj je domaćica pred nama kuhala tjesteninu, a po začinsko je bilje skoknula u svoj vrt, nabrala ga i jelo nam, dok se još pušilo, donijela na stol. Danas onamo dolaze uglavnom nautičari, sve je, dakako, skupo (prilagođeno njima), no meni je ostao jedinstven ugođaj svježe domaće spravljene hrane, ljubazne domaćice, okružja koje i danas vlada na otoku kad nema turista, kad su žitelji dovoljni sami sebi ili kad se cijeli otok sprema za svoju tradicionalnu feštu, Lastovski poklad, karneval. To rade zbog sebe i za sebe, a u tom narodnom običaju sudjeluju svi i taj ih amalgam drži cijele godine. 

U Lastovu se, osim mletačkoj arhitekturi iz 15. i 16. st., imaš čemu diviti. Svakako su najdojmljiviji maštoviti fumari, kućni dimnjaci. Nema dva ista, svaki je jedinstven. Gledajući ih, mislila sam na bračni par Pavić, fotografe Milana i Slavku. Imam neke njihove fotografije tih dimnjaka, a Slavkini završeci nalik su na viteške kacige s vizirima. Podsjećaju me na negdašnje limene igračke, pjetliće pištaljke. 

Oko Lastova je 46 Lastovčića, na nekima sam bila, a druge gledala s glavnog otoka. Tada se to još nije zvalo škraping, no mi smo se bavili baš njime (skakutali od škrape do škrape), što će kasnije prerasti u sport, pa i natjecanje. Uostalom, za nas je upravo to skakutanje po hridima bilo presudno da se okrenemo planinarenju. Nulta točka s razine mora vinula nas je u planinske visine. A i koljena su još bila dobra.