Kritika teoloških skretanja

Prijevoda pravoslavnih teoloških djela na hrvatski jezik zasigurno nedostaje. Neki će možda reći kada već nema hrvatskih prijevoda, postoje srpsko-pravoslavna izdanja, ali hrvatski i srpski jezik apsolutno se razlikuju u pitanju znanstvenoga nazivlja. Prosječnom hrvatskom čitatelju srpski teološki prijevodi potpuno su nerazumljivi, terminološki i jezično.

Klasik američke pravoslavne teologije Za život svijeta: svijet kao sakrament američkoga teologa Alexandera Schmemanna (1921–1983) donosi nam u prijevodu Emine Kovačević splitski Verbum. Prvo treba nešto reći o Schmemannovu fascinantnom životu kako bismo bolje shvatili ovo djelo. Schmemann je rođen 1921. u rusko-pravoslavnoj obitelji u Estoniji. Obitelj njemačko-luteranskog podrijetla pobjegla je pred ruskim komunistima. Odrastao je i obrazovao se u Parizu. U Francuskoj se zaredio prvo za pravoslavnog đakona, zatim za svećenika. Od 1951. živi u New Yorku gdje predaje na lokalnoj pravoslavnoj bogosloviji. Postao je jedan od najpoznatijih pravoslavnih teologa u SAD-u i bio gostujući predavač na mnogim američkim sveučilištima. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu kao pravoslavni promatrač bez prava glasa. Jedan je od osnivača i najvažnijih teologa autokefalne Američke pravoslavne crkve koja je osnovana 1970.

Izd. Verbum, Split, 2024.
Prevela Emina Kovačević

Ova je knjiga svojevrsni uvod u pravoslavnu teologiju kroz pregled euharistije i sakramenata, ali i svojevrsna kritika pravoslavne, katoličke i protestantske teologije te materijalističkoga pogleda na svijet (prvo izdanje je iz 1965) i zapravo je poziv na obnovu kršćanskoga života: „Jedino je kao radost Crkva pobjeđivala u svijetu, a kad je izgubila tu radost i prestala joj biti vjerodostojnim svjedokom, izgubila je i svijet“. Schmemanna ljuti akademizam teologije, pretjerana sustavnost, inzistiranje na principu valjanosti sakramenata, na religioznosti kršćanstva. Za njega je kršćanstvo religija iznad svake druge religije, ali to je religija koja se živi u punini, ona nije specifičan dio života, nego je sâm život, koji se najbolje očituje kroz praksu (stari pravoslavni stav ortodoksija/pravovjerje isto je što i ortopraksija), a ta je praksa liturgijski život.

Djelo je podijeljeno na sedam poglavlja koja prate sakramentalni pravoslavni život čije je središte euharistija, koja je „sakrament jedinstava i trenutak istine: tu vidimo svijet u Kristu, vidimo ga onakva kakav je uistinu, a ne kako izgleda iz naših pojedinačnih te stoga ograničenih i parcijalnih perspektiva. Zagovor započinje ovdje, u slavi mesijanske gozbe, i to je jedini pravi početak za poslanje Crkve“. Crkveni se život ne smije komplicirati, Schmemanna ljuti (iz američke perspektive) kada se pravoslavlje (i kršćanstvo) proglašava pretjerano mističnim, odvojenim od života. Živimo u ovome trenutku, Crkva je tu, odmah i sada.

Schmemannova knjiga ujedno je i snažna kritika teoloških skretanja: „Već sam rekao da je tragedija stanovite teologije (i pobožnosti) u tome što je u potrazi za preciznim definicijama neprirodno odijelila sakramente od liturgije u kojoj su se podjeljivali. Liturgija je ugurana u kategoriju sekundarnih, ukrasnih i ritualnih elemenata koji nemaju nikakva utjecaja na esse, bit sakramenta. Zbog toga se u teologiji podosta izgubilo ispravno shvaćanje sakramentalne stvarnosti. Osobito je krštenje pretrpjelo gotovo katastrofalan gubitak smisla. Stoga se moramo – da bismo ga obnovili – vratiti liturgiji (grč. leitourgia) Crkve.“

Schmemann nedvojbeno zastupa pravoslavno gledište, ali je u dijalogu s katoličkom i luteranskom teologijom, što je tipično pravoslavni teološki stav (ako se uopće od protestanata ikoga doživljava, onda su to uglavnom samo luteransko-evangelički teolozi). Primjerice Schmemann kritizira Rudolfa Bultmanna, jednog od najvažnijih srednjoeuropskih teologa 20. stoljeća (popularizirao je pojam demitologizacija), ali sasvim je izvjesno da je ova knjiga proizvod koncilskoga gibanja i pretkoncilske francuske teologije. Treba reći da se od čitatelja (knjiga je bila namijenjena američkoj katoličkoj i protestantskoj publici) očekuje viša razina razumijevanja kršćanstva i kršćanske liturgije. Ovaj prijevod stoji po važnosti odmah uz knjigu Pravoslavna crkva Kallistosa Warea (Prosvjeta, 2005). Schmemannovu knjigu trebao bi pročitati svaki teolog u Hrvatskoj, ali i svatko tko želi bolje shvatiti pravoslavlje.