Krik na granici modernizma i suvremenosti

Današnji stih često podrazumijeva društveno angažirano pjesništvo pri čemu pjesnik iznosi vlastiti komentar pojedinih pojavnosti. Takav je angažirani tip pjesništva u suprotnosti s višestoljetnom predrasudom prema kojoj je poezija nešto u sebe zatvoreno, od zbilje udaljeno, neaktualno, govor pjesnika o samome sebi. Postupak udaljavanja suvremene pjesme od modernističkog, romantičarskog, hegelijanskog, u konačnici antičkog shvaćanja poezije i pjesnika kao pojedinca koji stvarajući pjesmu daje uvid u bit i prirodu same stvari dio je šireg tijeka povijesnih, kulturoloških, a onda i duhovnih promjena koje su u posljednja dva stoljeća zahvatile stari kontinent. Zbog toga se danas u popularnom pjesništvu rijetko susreće pjesnika koji svoju pjesmu stavlja u odnos spram neke konačne svrhe ili istine, principa ili počela, božanstva, usuda i mnogih drugih pojmova prisutnih u dugoj tradiciji zapadnoga kruga.

Izd. vlastita naklada, Zagreb, 2022.

Te su promjene u pjesništvu svoj izraz dobile i u formalnome smislu. To se najprije ogleda u načinu oblikovanja pojedinačne pjesme, pri čemu su estetske kategorije i figure izgubile svoju važnost, a na važnosti je prije svega dobio sadržaj. Estetski vid pjesme više nije ključan za njenu formu pa su stilske figure često sredstvo koje pomaže ispričati priču, na učinkovit način prenijeti sadržaj pjesme. Na razini pjesničke zbirke prevladava ideja zbirke kao koncepta. To znači da se rukovet pjeva kao cjelina, a pojedinačna je pjesma manje samostalna ili nesamostalna, svoj puni smisao dobiva iz smisla cjeline. Sve je elemente u zbirci potrebno skladno povezati, premrežiti i stvoriti cjelinu značenja iz koje će se onda pokazati poanta, veoma često i angažirana, politička poruka.

Upravo će zato pjesnik koji u svojoj pjesmi koristi neke ne toliko često prisutne pojmove u kulturnoj javnosti biti izuzetak i nešto novo i drugačije. U takav stih definitivno se ubraja i zbirka Blues divljega proljeća pjesnika Ivana Jakopovića. U formalnom smislu zbirka ne odskače mnogo od današnjega duha vremena. Ona funkcionira kao zaokruženi sklop u kojemu se određeni broj pojmova, slika i misli kroz zbirku okreće, produbljuje, što kako zbirka protječe stvara smislenu cjelinu, a prva pjesma zbirke najbolje se razumije nakon što se pročita posljednja.

No u jednom se bitnom vidu pjesma Ivana Jakopovića razlikuje od suvremene pjesničke proizvodnje. Pojmovni, motivski i tematski ustroj Jakopovićeve pjesme anakron je našem današnjem stihu. Njegov lirski subjekt govori kroz slike netipične današnjemu vremenu te time evocira modernističku tradiciju. Njegova pjesma negira skoro pa svaki oblik unaprijed predviđenog praktičkog cilja i pretendira na pjevanje iz unutarnje nužnosti. Na taj način pjesnik spaja tradicionalni izbor motiva i suvremeni formalni sklop slobodnoga stiha. Uz poneku pojavu vezana stiha, na formalnom je planu čest postupak pri kojemu se u prvim stihovnim recima uvedena formula pjesme (primjerice „muči me želja za tobom“) ponovno ponavlja na kraju, a ponekad i u sredini stiha. Takvim se ponavljanjima pjesme uokviruju, a ponovljeni stihovni reci dodatno ističu, što je dobar primjer kako bez ritma i rime ostvariti svojevrsnu formalnu kompoziciju. Istaknuti valja, među ostalim, i pojedine zanimljive, nestandardne izraze (zora pritajnica, sjenokos vremena, tminovita kugla, razdešene žice).

A kakav je to svijet o kojemu pjeva ovaj blues? To je svijet tijela, svjetovnih obveza, svakodnevice. Za pjesnika on je krletka i on u njemu teško nalazi svojega mjesta. Pjesnik sve vrijeme snatri o povratku u zavičaj, sanja prvotno jedinstvo. On je na svojemu putu, koji je mučan, a vrata za prolaz na drugu stranu nedostupna su. Zato pjesnik treba stih, da mu pomogne barem nakratko doseći ono nedohvatljivo, istinu ili sunce, tu drugu, idealnu razinu bivanja. Kada ga i stih iznevjeri, preostaje mu sanjati, no i san postaje nedostatan. Ostvarenje smisla ponekad se postigne, ali taj trenutak je kratkotrajan. Njegovo srce raspeto je na zidu, granici dvaju svjetova koja se ne može premostiti, a duša i dalje čezne. Nesiguran u postojanje višega smisla i mogućnost nastavljanja puta, on smrt poziva kao prijateljicu da ga liši ovozemaljskih muka. Jedino što pjesniku ostaje kao neupitno njegovo i što se ne dovodi u pitanje jest krik kojim će kriknuti. Taj krik i ta pjesma pjesnikova su unutarnja nužnost, jedino istinsko, dok sve je ostalo varljivo. Taj je pjev Jakopovićev blues. 

Jakopović je pjesnik koji tradicionalne motive upotrebljava u modernome ruhu i utoliko je za naš današnji mainstream atipičan. Njegova pjesma nije društveno angažirana, a namjesto korištenja versa u području praktičkog, pjesnik pjesmu ponovno vraća kao svrhu samoj sebi. Taj je zaokret važan jer njegova pjesma u bitnome nastoji odražavati ono najdublje i univerzalno u čovjeku, u ovome slučaju iskazano kroz patnju i bol, koja je često i fizička („ovaj bol“), što upućuje na nemogućnost pomućenja onoga duhovnog. To je odmak od materijalističkog shvaćanja svijeta i ponovno postavljanje pjesništva u okvir nečega što je veće od života. Premda je pjesnik svjestan vjerojatne nemogućnosti prelaska zida, granice dvaju svjetova, on sebe ipak postavlja u odnos spram nečega takvog, on to promišlja. Pritom je važan odnos između dubinskog i površinskog, unutrašnjeg i vanjskog. Svakome koga zanima takav pjev bit će zanimljivo čitati ovu zbirku, a kao što to ovaj pjesnik sam ističe, ona će svoju svrhu ispuniti ako i onaj drugi u njoj pronađe sebe. Za hrvatsku književnost ova je zbirka jedan osebujan ostvaraj, krik na granici modernizma i suvremenosti.