Kontroverze i traume hrvatske povijesti trebamo činjenično prikazati

Nakon teškog oštećenja u potresu, Hrvatski povijesni muzej dočekao je svoju obnovu. Kako je ona tekla, kolika je konačna šteta i koji je konačni oblik novoga muzeja?

Hrvatski povijesni muzej nakon zagrebačkog potresa 2020. godine napokon je dobio priliku realizirati svoj prvi stalni postav. Osnivaču smo ponudili novo prostorno rješenje prema kojem Muzej ostaje u baroknoj Palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch (Matoševa 9), gdje djeluje od 1959, te se također planira proširenje na obližnju Palaču hidrometeorološkog zavoda (Grič 3). Obnova obiju palača sa značajnim arhitektonskim i kulturno-povijesnim vrijednostima određena je namjenom prostora za djelovanje javne muzejske ustanove, odnosno prezentacijom prvog stalnog postava Hrvatskoga povijesnog muzeja.

Izvor HPM

Kako bismo shvatili važnost trenutka i „potresne (ne)prilike“, podsjećam na činjenicu – Hrvatski povijesni muzej sljednik je Narodnog muzeja osnovanog 1846. godine: govorimo o 178 godina kontinuiteta krovne baštinske ustanove koja nikada nije imala adekvatan smještaj, niti je ostvarila stalni postav. Sve to vrijeme odolijevajući teškim krizama, smjenama političkih sustava i režima te selidbama na različite lokacije, Muzej je djelovao aktivno i odgovorno, spretno pronalazeći niše za prezentaciju nacionalnih tema te prije svega skrbeći o vrijednoj građi koju posjeduje u svom fundusu. Upravo zahvaljujući generacijskoj skrbi djelatnika o muzejskoj građi, u čuvaonicama nisu zabilježene štete. Na objektima su bile velike štete, a progresivnije su nastupile nakon petrinjskog potresa na Palači hidrometeorološkog zavoda, što se direktno odrazilo na dinamiku izvođenja radova. Radovi na konstrukcijskoj obnovi obiju palača završeni su, te pokrećemo postupak javne nabave izvođenja radova cjelovite obnove, uključujući i energetsku obnovu, koja se osigurava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Od samog početka obnove Hrvatski povijesni muzej ima operativnu podršku od Ministarstva kulture i medija RH i svih nadležnih resora, kako bi što prije bio otvoren za javnost.

Ujedno je napravljen novi postav muzeja. O čemu se radi, koje su odrednice tog postava? Koji su izazovi u izradi stalnog postava?

Stručni rad na izradi scenarija novog stalnog postava odvija se u specifičnim okolnostima – paralelno s rokovima ograničenima konstruktivnom i cjelovitom obnovom. Temelji se na višegodišnjem radu Muzeja, stručnoj i znanstvenoj obradi građe, izložbenoj djelatnosti u obradi i prezentaciji povijesnih tema rađenih ususret stalnom postavu te nikad realiziranim projektima preseljenja.

Izazovi s kojima se suočavamo su raznoliki. Prije svega, činjenica da generacijski radimo na prvom muzeološkom prikazu hrvatske povijesti odnosno, prvom stalnom postavu Hrvatskog povijesnog muzeja velika je odgovornost i obveza. U sklopu online ankete Stalna izložba Hrvatskog povijesnog muzeja, koja je provedena 2023, dobili smo odgovore s postocima kojima su podjednako zastupljena sva povijesna razdoblja. Taj podatak prije svega nam govori o nužnosti ostvarenja stalnog postava nacionalnog muzeja, a potom nas je utvrdio u stavu kako je presudno da posjetitelj dobije generalnu sliku – pregled hrvatske povijesti i kulture, pozicije u europskoj i regionalnoj povijesti te civilizacijskog doprinosa.

Hrvatski povijesni muzej mora biti referentna točka, središte od kojega će se širiti mreža i stvarati poveznica prema drugim nacionalnim muzejima koji se specijalizirano bave određenim temama iz hrvatske povijesti. Svjesni da postav ne može biti „sveznajući“ i „svepokazujući“ nastojat ćemo posjetiteljima ponuditi odgovore na pitanje zbog čega je Hrvatska danas takva kakva jest. Također smo svjesni postojanja brojnih kontroverzi i traumatičnih mjesta hrvatske povijesti koje ne namjeravamo izbjegavati, nego ćemo ih činjenično i u svome povijesnom kontekstu predstaviti. O istima aktualno progovara izjava nekadašnjeg ravnatelja Povijesnog muzeja Hrvatske Fedora Moačanina zabilježena u Zapisniku sjednice Savjeta Povijesnog muzeja Hrvatske iz 1964. godine: „Naš primarni zadatak nije da rješavamo pitanje hrvatske historiografije, nego da prezentiramo ono što se zna“.

Stoga i ovdje želim podsjetiti da Hrvatski povijesni muzej, vođen temeljnom zadaćom očuvanja i komuniciranja nacionalne povijesne baštine, ima ulogu isključivo iznositi činjenice i na objektivan način prikazivati hrvatsku povijest koju baštinimo. Odgovornost Hrvatskog povijesnog muzeja jest dati opći uvid u sve glavne značajke povijesti hrvatskog naroda i hrvatske države u njezinu kontinuitetu do današnjih dana, što nam je i cilj.

Koji su izazovi hrvatske historiografije danas, odnosno koje su to velike teme koje zanimaju povijesnu muzeologiju u Hrvatskoj?

Za povijesnu struku sve su teme podjednako važne. Svakako je poželjno da se otvaraju i nove teme s kojima dolaze u primjenu nove metode i pristupi. Činjenica je da dolaze i nove generacije istraživača. Svjesni smo da ima aktivističkih pristupa određenim temama koje je teško izbjeći, no upravo zbog toga historiografija kao znanost mora biti utemeljena na svojim postulatima. Svi navodi i činjenice moraju biti provjerljivi, a interpretacije moraju biti utemeljene na činjenicama i argumentirane.

Dnevna politika ne bi trebala biti ta koja će forsirati i ubrzavati proces istraživanja. Ona može dati poticaj za projekte u pogledu osiguravanja sredstava i potrebnog ljudstva, čime bi se osiguralo kontinuirano i nesmetano promicanje znanstvenog rada i istraživanja. Nadalje, govoreći o projektima i istraživanjima, naprimjer tema iz Drugog svjetskog rata, politika može i mora riješiti pitanje sukcesije, odnosno povrata nedostupne arhive iz razdoblja NDH, a koja se nalazi u Vojnom arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije. U tim terminima možemo govoriti i o projektima vezano za istraživanje tema poraća, komunističkog režima te tema iz Domovinskog rata. S aspekta muzeološke znanosti, vodimo se mišlju kako su izložbe koje predstavljamo uvijek prilika da pokažemo koliko smo kao društvo zreli da određene povijesne događaje sagledamo isključivo kroz nepobitne povijesne činjenice, bez njihove subjektivne interpretacije ili reinterpretacije.

Do potpunog ostvarenja svojega poslanja, Hrvatski povijesni muzej godišnje u svojim programima nastoji realizirati povijesne tematske izložbe, koje obrađuju i prezentiraju cjeline budućega stalnog postava. Prvi smo muzeološki prezentirali izazovne teme hrvatske historiografije, spomenut ću recentne izložbe: Domovinski rat, ‘45., sedamdesetprva, Ako tebe zaboravim … – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. Zadnje odredište Ausch­witz, te izložbu koju smo pripremili, no zbog poslova obnove čeka produkciju, Samudaripen – Zaboravljeni progon nepoćudnih / genocid nad Romima u NDH. Istinski vjerujemo kako isključivo profesionalan, odmjeren i netendenciozan pristup može biti osnova za muzeološko kvalitetan, stručno kvalificiran, historiografski uvjerljiv i društveno održiv koncept budućeg stalnog postava.

Filozofski fakultet u Zagrebu nedavno je izdao priručnik za studente o hrvatskoj heraldičkoj baštini. Možete li nam pobliže prikazati tu baštinu i objasniti zašto je važna za studente?

Hrvatska heraldička baština I. – odabrane teme: priručnik za studente koncipiran je kao udžbenik za predavanja iz predmeta Pomoćnih povijesnih znanosti te priručnik za studente zainteresirane za heraldičke i veksilološke teme. U istome sam, uz brojne suradnike koji su na poziv Mirjane Matijević Sokol i Tomislava Galovića nastupili kao predavači, predstavila Zbirku heraldike i sfragistike Hrvatskog povijesnog muzeja, čija sam viša kustosica. Rad obuhvaća pregled Zbirke i njezinu važnost ne samo za hrvatsku heraldičku baštinu i historiografiju, nego općenito značenje za nacionalni identitet. Heraldika je dugo vremena bila zanemarena. Kraj Prvog svjetskog rata i ulazak hrvatskih zemalja u novu državu Kraljevstvo SHS imalo je dugoročne posljedice na instituciju dodjele i korištenja grbova te položaj hrvatskih nacionalnih simbola. Komunističkim simbolima naprasno je prekinuta veza s heraldičkom tradicijom koja nas je smještala u europski kulturni prostor.

Općenito smatram da je značenje heraldike i sfragistike izuzetno važno za opću kulturu pojedinca. Heraldika ima svoja jasna pravila, propisane boje, ikonografiju, odnosno sintaksu i semantiku koju tvore heraldički simboli (jedinstvenu za svaki pojedini grb), a meni omiljeno je upravo blazoniranje (opisivanje) grba koje vas prisiljava na britkost, jasnoću i čistoću jezika. Na kraju svakog predavanja zamolila bih studente da dok hodaju ulicom, podignu pogled prema fasadama zgrada – vrlo često nismo ni svjesni heraldičke baštine.

Heraldika u edukativnim programima Hrvatskog povijesnog muzeja zauzima važno mjesto jer kao pomoćna povijesna znanost omogućava „čitanje“ ne samo prošlih, nego i suvremenih simbola povezanih s određenim događajima nacije, društva i pojedinca. Primjena istih u praktičnom muzeološkom radu otvara dva pitanja. Prvo se odnosi na osnovno studijsko obrazovanje povjesničara te stečena znanja i kompetencije koje im omogućuju daljnji rad u specijaliziranim povijesnim muzejima s ciljem odgovornog proučavanja i prezentiranja hrvatske kulturne baštine. Drugo je, pak, osvješćivanje potrebe uključivanja muzeja u nastavni proces u pogledu edukacije o pomoćnim povijesnim znanostima te što se time dugoročno postiže.

Predsjednica ste Upravnog vijeća JUSP Jasenovac. Kako gledate na nedavnu ostavku ravnatelja te institucije?

Ostavka ravnatelja njegov je osobni izbor te je do sada nisam i neću komentirati u javnom prostoru. Vjerujem da nije i neće biti lako pronaći novog ravnatelja zbog činjenice što je tema Jasenovca i broj žrtava logora Jasenovac najkontroverznije i neriješeno pitanje ljudskih gubitaka te gotovo svakodnevno na vjetrometini ne samo dnevne politike, nego i, dopustite mi da se poslužim riječima Vladimira Geigera, „pobornika mis­tifikacije i zamagljivanja činjenica koji nisu posustali ni nakon raspada SFRJ“.

Drugi svjetski rat i položaj Hrvatske još uvijek je tema koja u društvu podliježe raznim interpretacijama. Upravo stoga što je riječ o delikatnoj temi hrvatske povijesti koja je, ne samo u stručnoj i znanstvenoj literaturi, nego i u javnosti i društvenoj svijesti polemična i kontroverzna, potrebno je usredotočiti se isključivo na neosporne činjenice.