Književni flegmatizam Franza Kafke

Kada bismo povijest književnosti klasificirali hipokratski, po tjelesnim sokovima i pripadajućim im temperamentima, ta klasifikacija bila bi nesavršena – kao i svaka druga, uostalom – ali svejedno bi nam, makar u formi parodije, mogla reći nešto o razvoju književnosti u posljednjih par tisuća godina. Recimo, povijest zapadne književnosti otpočinje jednim koleričnim zazivom – Srdžbu mi pjevaj, boginjo! – da bi se nastavila sangviničnim junacima viteških romana poput Amadisa od Galije, melankoličnim romantizmom mladoga Werthera i, naposljetku, flegmatičnim likovima modernosti, od Camusova Mersaulta pa do plejade likova Franza Kafke, poput Josefa K. ili Gregora Samse. Kafkina proza jedan je od vrhunaca književnog flegmatizma, što pokazuje i zbirka njegovih na hrvatski dosad neprevedenih i teško dostupnih tekstova, Zajednica hulja.

Izd. Lektira, Kostrena, 2022, preveo Damjan Francetić

Zbirka sabire tri tipa tekstova: prvo dolaze dosad neobjavljene priče uglavnom kratkog, samo ponekad i novelističkog formata – Prizori iz obrane imanja, Koji je izvor tvoje moći?, Ruke, Nove lampe, Zajednica hulja i dr. – potom slijede dosad slabije dostupne priče kao što su Gradeći Kineski zid, Strvinar, Šutnja sirena, a sve završava nizom također dosad neprevedenih aforizama. Predgovor je, kontekstualizirajući odabrane tekstove, napisala Milka Car, a pogovor prevoditelj Damjan Francetić, objašnjavajući kako je prevodio Kafku, tj. držeći se rješenja iz izvornika, poput ponavljanja istih riječi, bez uljepšavanja. Dok je Flaubert pazio da mu se ista riječ ne pojavi dvaput na jednoj stranici, Kafka je svoju poetiku gradio upravo na prividno monotonom ponavljaju istih riječi, čime je stvorio kontrast začudnosti koja prožima glavninu njegovih priča.

Ta tipična začudnost, usporedno sa sveprožimajućom flegmatičnošću Kafkinih likova, uvod je u očuđenje modernosti kao takve, pa se usprkos stogodišnjem razmaku između Kafke i nas u tom očuđenju i danas svejednako prepoznajemo. Kafkini tekstovi pokazuju kako čovjek, barem podsvjesno, čak i naizgled bezdušne administrativne aparature često poima kao izraz nedokučivih, božanskih sila koje djeluju samo njima znanom logikom (te kako možda pritom i nije u krivu). U ovoj zbirci ta je tendencija dovedena kako do apsurda, tako i do svoje logične konsekvence, što se primjerice vidi u priči Posejdon u kojoj je dotični bog, premda gospodar mora i podmorja, zapravo tek zarobljenikom dosadnog uredskog života.

Pored tipičnih i otprije nam poznatih svojstava Kafkina pisma, Zajednica hulja donosi i neke neočekivane motive, poput šaljivih varijacija na Homera (Šutnja sirena) ili Cervantesa (Tri zapisa o Don Quijoteu i Sanchu Panzi). Borges je u svojemu klasičnom eseju Kafka i njegove preteče prepoznao Kafkino djelo kao nastavak niza koji čine Zenon, Han Ju, Kierkegaard, Browning, Bloy i lord Dunsany, a kada gledamo, primjerice, Borgesovu priču Asterionova kuća i Kafkinu novelu Zdanje, otkrivamo da je u niz vlastitih preteča Borges opravdano mogao uvrstiti i Kafku. Usporedbe s Kafkom moguće je smjestiti i u domaći kontekst: kada čitamo priču Ruke, koja otpočinje riječima „Moje dvije ruke započnu borbu“, mogli bismo povjerovati da čitamo skicu s radnoga stola Ranka Marinkovića.

Nakon objave višesveščanih Kafkinih Dnevnika u izdanju TIM pressa i prijevodu Nadežde Čačinovič, ovom zbirkom kompletira se Kafkino djelo na hrvatskome. Ironija je u tome što je Kafka majstor nedovršenosti pa je njegovo djelo nedovršeno čak i kada je kompletirano. Upravo to je smisao njegove književnosti; Kafkina poetika je poetika nedovršenosti, i moglo bi se reći da je Kafka to dovršeniji što je nedovršeniji; da su mu djela kojim slučajem dovršena – počevši od samih romana: Amerike, Procesa i Dvorca, pa sve do priča iz ove knjige – izdala bi vlastitu bit. Jednom riječju, nedovršenost je konstitutivni element Kafkine proze do te mjere da se ne odnosi samo na sadržaj pojedinih tekstova, nego i na tekstove same.

Kafku se u angloameričkom tisku u posljednje vrijeme pomalo „rebrendira“ kao svojevrsnog dandyja, a ne samo mračnjaka i usamljenika (što je predodžba koju su pripomogli stvoriti rani proučavatelji i biografi, počevši od Maxa Broda koji mu je redigirao dnevničke zapise kako bi prikrio, primjerice, pustopašne epizode o posjetima bordelima, kavanama, kazalištima). No je li dendizam doista suprotnost mračnjaštvu? Kafka je uistinu bio (i) bonvivan, ali to ne bi trebalo značiti da je bio posebnim veseljakom; upravo suprotno, čini mi se da to samo produbljuje njegov mrak. Kafkina generacija, kao i ona naša – premda tako društvena, premda tako umrežena – generacija je očajnika i flegmatika. Kafkin umjetnički flegmatizam način je literarizacije očaja industrijaliziranog i urbanog čovjeka poljuljane vjere u transcendentno; jednom riječju – koliko god to otrcano zvučalo – modernog čovjeka. Ako je bilo potrebno još dokaznog materijala u stogodišnjem procesu koji su kritičari priredili Kafki, onda je ova knjiga samo najnoviji dokaz, jednako tužitelja kao i obrane.