Jednosatna priča

Popularna za života, a u nas rijetko spominjana, američka spisateljica Kate Chopin  (1850–1904) istinska je začetnica tzv. feminističke proze, o čemu svjedoči stotinjak njezinih kratkih priča i dva romana. Roman Awakening (Buđenje) objavljen 1899. izazvao je sablazan i osudu kao morbidan, vulgaran i antipatičan, zato što je kroz lik glavne junakinje progovorio o traganju jedne žene za vlastitim identitetom i njezinoj pobuni protiv tradicionalnog shvaćanja žene kao smjerne, samoprijegorne i podložne supruge, „kućnog anđela“ u devetnaestostoljetnom, viktorijanskom viđenju rodnih uloga. U hrvatskom je prijevodu Ivana Otta roman Buđenje objavljen 2006. u ediciji Vrhovi svjetske književnosti. Chopin predstavljamo Jednosatnom pričom koju je za Vijenac prevela Mia Pervan.

 *

Z

najući da gospođa Mallard pati od srčanih tegoba, njezini su bližnji uložili mnogo truda da joj na najblaži mogući način priopće vijest o muževoj smrti.

Priopćila joj ju je njezina sestra Josephine, isprekidanim rečenicama i poluprikrivenim natuknicama. Pokraj nje je bio i mužev prijatelj Richards. Upravo se on zatekao u uredništvu dnevnih novina kad je stigla vijest o željezničkoj nesreći, s popisom poginulih, na kojemu ime Brentlyja Mallarda bijaše na prvom mjestu. Richards je pričekao tek toliko da se iz sljedećeg brzojava uvjeri u istinitost te vijesti pa pohitao ne bi li predusreo nekog manje brižnog, manje nježnog prijatelja da joj prenese tužnu poruku. 

Nije saslušala priču kao što su je slušale mnoge druge žene, skamenjene, nesposobne da prihvate njezino značenje. Isti je čas zaplakala te se naglo, mahnito, prepustila sestrinu naručju. Kad je oluja bola jenjala, otišla je u svoju sobu, sama. Nije htjela da itko pođe s njom.

Ondje, okrenut prema otvorenom prozoru, stajao je udoban, prostran naslonjač. Utonula je u nj shrvana iznemoglošću koja joj bijaše obuzela tijelo i, takoreći, prodrla u dušu.

Na otvorenom trgu pred kućom ugledala je vrhove stabala ustreptale od novoga proljetnoga života. U zraku je lebdio ugodan miris kiše. Dolje na ulici putujući je trgovac izvikivao nazive svoje robe. Iz daljine, dopirali su jedva čujni zvukovi nečije pjesme, a sa streha su cvrkutali bezbrojni vrapci.

Krpice plavoga neba pomaljale su se tu i tamo kroz oblake koji su se – na zapadu prema kojemu bijaše okrenut prozor – spajali i gomilali jedan preko drugoga.

Sjedila je glave zabačene na jastuk naslonjača, posve nepomična, osim kad bi joj u grlo dospio jecaj i potresao je, kao u djeteta koje se uspava plačući te nastavi jecati u snu.

Bila je mlada, lijepa, smirena lica čije su crte govorile o podčinjenosti, ali i o svojevrsnoj snazi. No sada je imala tup izraz u očima usmjerenima u daljinu, prikovanima za jednu od krpica plavoga neba. Pogled tih očiju upućivao je na odmak od razborita razmišljanja.  

Nešto joj se približavalo, a ona je čekala, strahujući. Što je to bilo? Nije znala; bilo je preslabo i preveć neuhvatljivo da bi ga mogla imenovati. No osjećala je kako klizi s neba, kako dopire do nje kroz zvukove, boje i mirise koji su ispunjali zrak. 

Grudi joj se stanu burno bibati. Počela je prepoznavati ono nešto što joj se primicalo, spremno da je podčini sebi; trudila se odagnati ga voljom, nemoćnom kao što bi bile i njezine vitke bijele ruke.

Kad se opustila, iz poluotvorenih usta ote joj se jedva čujna riječ. Ponavljala ju je neprestance, tiho: „Slobodna, slobodna, slobodna!“ Iz očiju joj nestane tup pogled i izraz užasa. Ozarile su se i razbistrile. Bȉlo joj je brzo kucalo, a živahan protok krvi grijao joj je i opuštao svaki pedalj tijela.

Nije se upitala što znači ta iznenadna radost koja je bijaše preplavila, nije li monstruozna. Jasna i nadahnuta spoznaja dala joj je snage da odbaci tu pomisao kao puku tričariju.

Znala je da će opet zaplakati kad ugleda dobre, vitke ruke sklopljene u smrti; lice koje ju nikad nije gledalo drukčije doli s ljubavlju, ukočeno i sivo i mrtvo. Ali je onkraj toga gorkoga trenutka ugledala dugačku povorku godina koje dolaze i koje će pripadati samo njoj. Ispružila je ruke i raširila ih u znak dobrodošlice.

Neće biti nikoga za koga će živjeti u tim nadolazećim godinama, živjet će za sebe. Neće biti ničije snažne volje da je pokorava sebi onom slijepom upornošću kojom muškarci i žene bližnjima nameću vlastitu volju, uvjereni da imaju pravo. Bilo ono dobronamjerno ili okrutno, takvo joj se ponašanje nije učinilo ništa manjim zločinom kada ga je sagledala u tom kratkom trenutku prosvjetljenja.

A ipak ga je voljela – ponekad. Često i nije. No, nije važno! Što ljubav, ta nepronicljiva tajna, može značiti u usporedbi sa željom za samoostvarenjem, koju je iznenada prepoznala kao najsnažniji poriv vlastita bića!

„Slobodna! Slobodna duhom i tijelom!“ – neprestance je šaputala.

Josephine je klečala pred zatvorenim vratima usana prislonjenih na ključanicu, preklinjući je da je pusti unutra.   „Louise, otvori vrata! Preklinjem te, otvori vrata, pozlit će ti. Što radiš, Louise? Za ime Boga, otvori vrata!“

„Odlazi. Nije mi pozlilo.“ Ne, upijala je sam eliksir života kroz otvoreni prozor.

Pustila je mašti na volju pri pomisli na dane pred sobom. Proljetni dani i ljetni dani i svi dani, ovakvi i onakvi, koji će biti samo njezini. Tiho se pomolila da joj život bude dug. A tek je jučer s grozom pomišljala da bi mogao predugo trajati.

Polako je ustala i otvorila vrata sestrinom salijetanju. U očima joj se ogledalo grozničavo likovanje, a držala se, nesvjesno, poput božice Pobjede. Obgrlila je sestru oko struka te zajedno s njome sišla niza stube. U podnožju je stajao Richards, čekao ih je.

Netko podigne zasun na ulaznim vratima. Bio je to Brently Mallard. Ušao je u kuću malko zaprljan od puta, pribran, s aktovkom i kišobranom. Bio je daleko od poprišta nesreće, čak nije ni znao da se dogodila. Zastao je osupnut Josephininim prodornim krikom i Richardsovom brzom kretnjom koja ga je imala zakriliti od ženina pogleda.

Prekasno.

Kad su došli, liječnici rekoše da je umrla od srčane bolesti – od radosti koja ubija.