Hayekov Put u ropstvo 80 godina poslije

U svibnju ove godine 80. obljetnica objavljivanja knjige Put u ropstvo (1944) slavnog nobelovca Friedri­cha von Hayeka obilježena je s čak tri manifestacije: dvije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jednoj u Matici hrvatskoj. Hayekova poruka iz knjige Put u ropstvo, prema kojoj prevelike ideološke ambicije države i državnika da planiraju sve aspekte ekonomskog života gotovo nužno završavaju totalnom kontrolom stanovništva, prisilom i prismotrom, danas se ne čini aktualnom. Ali vratimo li se tridesetak godina u prošlost, kada je knjiga objavljena kod nas – u vrijeme kada je socijalizam još bio „svjež“, ta je poruka predstavljala „bombu“.

Hayekov Put u ropstvo bio je i ostao najjasnije upozorenje o opasnostima prevelikih ambicija da se političkim i ideološkim sredstvima, tj. općom kontrolom ekonomije ostvari tzv. „pravedno društvo“. Hayekova je zasluga što je još u jeku svjetskoga rata pokazao da se plan kontrole ekonomskih aktivnosti (ili cijena) mora završiti pogubno. Jer nitko nikada ne može imati na raspolaganju sve informacije o svim okolišima u kojima ljudi rade, niti može iole točno procijeniti ljudske sposobnosti, ciljeve, napore i nadanja. A još je neusporedivo manje vjerojatno da bi itko mogao „pravedno“ koordinirati taj koloplet lokalno raspoloživih resursa, ljudskih motiva i ideja. Unatoč tome, u poslijeratnim godinama je prevladavao keynesijanizam. Tek je 1974. Hayeku dodijeljena Nobelova nagrada za njegov rad na teoriji novca i ekonomskih fluktuacija i za iznimnu analizu međusobnog odnosa ekonomskih, socijalnih i institucionalnih fenomena.

Friedrich August Hayek / Izvor Wikimedia Commons

Prvo izdanje Hayekova Puta u ropstvo iz 1944.

Istočnoj Europi i Aziji bilo je potrebno dodatnih 20-ak godina da sazrije shvaćanje o važnosti Hayekovih ideja, da se prikupe i razotkriju dodatni povijesni dokazi za jasan lanac: „plan → kontrola cijena/resursa → kontrola ljudskih aktivnosti → kontrola svih aspekata ljudske slobode“, ima svoj neumitni povijesni tijek. Na stvarno uskrsnuće Hayekove filozofije trebalo je pričekati krizu i krah komunizma, vrijeme kada je liberalni Hayek bio čest gost i prirodna inspiracija ne samo konzervativnim liderima svijeta, Ronaldu Reaganu i Margaret Thatcher, nego i brojnim vođama istočnoeuropskih antikomunističkih pokreta, od kojih je možda najznačajniji bivši češki premijer Vaclav Klaus.

U toj pobjedi demokracije i liberalizma u svijetu, posebno u Istočnoj Europi, Hayeku su priznate velike idejne zasluge. Ali nakon tog „kraja povijesti“, danas, čini se da nijedna pobjeda nema trajniji karakter. Trijumfalizam je zamijenio defetizam i razočaranje. Premda je Hayek u poratnom razdoblju bitno nadogradio svoje ideje i dokaze iz Puta u ropstvo, posebno u knjigama Konstitucija slobode (1960) i Zakon, zakonodavstvo i sloboda (1973), tumačenje njegovih ideja ponovno je doživjelo obrat, posebno u nekim (ljevičarskim) krugovima. Primjerice, u vrlo popularnom djelu Naomi Klein Doktrina šoka (2007) koje je inspiriralo brojne demonstracije u Sjedinjenim Američkim Državama i u Južnoj Americi, Hayek i njegovi istomišljenici iz Čikaške škole (ekonomije), među kojima i brojni drugi Nobelovci poput Miltona Friedmana, optuženi su za devastaciju svjetskih ekonomija, učinak identičan šok terapijama, mučenjima kojima su komunisti „preodgajali“ svoje neistomišljenike. Na sličan način, njemački sociolog Bernhard Walpen u svome djelu Otvoreni neprijatelji i njihovo društvo (2004) cinično se ruga važnoj poruci i naslovu knjige Hayekova dugogodišnjeg prijatelja, poznatog filozofa Karla Poppera, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Filozofi liberalizma, demokracije, tržišta, otvorenosti, slobode, u takvim su se pisanijama u novije vrijeme pretvorili u zatvorenu „kliku“, grupaciju koja promovira vlastite interese.

Popularni rejting Hayekove filozofije, kritike planske ekonomije i totalitarizma, trenutno je niži negoli je bio tijekom „najsretnijeg razdoblja povijesti“, kako kaže povjesničar Tony Judt, koje je, od pada komunizma do Rusko-ukrajinskog rata, dijelom zahvaljujući i Friedrichu von Hayeku, najveći dio čovječanstva izvadilo iz ropstva i bijede. Zapadni svijet postao je samozadovoljan svojim postignućima, a totalitarizam mu se čini toliko idejno i zemljopisno dalek, da danas više ne prepoznaje opasnosti na koje je ukazivao Hayek. No, stare istine i ideje potrebno je oblikovati novim, uvjerljivim rječnikom. I upravo je to bio povod i poruka našeg trostrukog druženja s Hayekom.