Gorko-slatki obračun s kazalištem na brisanom prostoru

Potreba za mapiranjem i usustavljivanjem nezavisne scene ni po čemu nije različita u Beogradu ili Zagrebu. Povijest alternativne scene nerijetko je povijest otpora, estetskog ili političkog. Nerijetko je i zaborav. Nedovoljno istraživan, arhivski kaotičan. Kao i kod nas, tako je i u Srbiji djelovanje nezavisne scene, njezina propulzivnost, povezivana s glavnim gradom. Tako su drukčiju scenu u Beogradu nekoć oblikovali Teatar Mimart, Dah teatar i Plavo pozorište. Danas je ona raspršena po gradskim četvrtima i bivšim halama, nerijetko u silnom džumbusu iznicanja novih akademija i prostora nepravedno izjednačavana s komercijalnim i privatnim kazalištima, kronično premalo financirana. Realan umjetnički potencijal teže je dohvatljiv ako su infrastrukturne okolnosti stalni porazi. Nužna je iscrpljujuća borba za publiku i program. Nedaleko od Skadarlije, a opet izmješten u slijepu ulicu gdje se skriva pokoja prizemnica i nešto ruševina, nalazi se polivalentan prostor Reflektor teatra i Dorćol Platza. Spoj klupske i izvedbene kulture na gotovo brisanom prostoru. Pred nama je benzinska postaja, a iza nas prometna Dušanova ulica. Autobusi, tramvaji, lokali, uporni koraci.

Mrzim pozorište autoreferencijalno je poigravanje kazalištem i njegovim okolnostima / Izvor Reflektor teatar

Iako službeno ime Reflektor teatar dobiva 2017, s djelovanjem počinje nešto ranije, u ljeto 2011. u sklopu Centra E8, osnovanog 2004. i regionalne mreže Inicijativa mladića (YMI). Ideja je naoko jednostavna i nama prilično poznata zbog trešnjevačkog KunstTeatra – stvaranje ozbiljnije scene namijenjene mladima, okupljanje novih autora, glumaca i producenata. Inzistiranje na različitim energijama i bavljenje suvremenim snažno lokaliziranim temama. Vjeruju u snagu punih dvorana, vjeruju da mogu imati svoju publiku. Cijena koju plaćaju više od deset godina nije bezazlena. Predstave su im micane s repertoara i festivala. Crvena je zabranjena u dvama gradovima u istom mjesecu. S druge strane, Muškarčine iz 2012. doživljavaju nezamisliv uspjeh za nezavisnu scenu s preko stotinu igranja i gostovanja. Obje predstave načinju polarizirajuće teme, pobačaj, mizoginiju i koncept muškosti. Njihovu kičmu čine dramatičarka i svestrana radnica u kulturi Milena Minja Bogavac te redatelj Vojkan Arsić. Da je ta kičma teško savitljiva, pokazuje i performans, odnosno lekcija o životu umjetnika, Mrzim pozorište koju po petnaesti, a uvjerena je, i posljednji put, izvodi Minja Bogavac. Nagrađivana beogradska dramatičarka prepoznatljiva socijalnog angažmana.

Dok se namještamo u barske stolce, Minja se poigrava slovima na ploči. Autoreferencijalno objašnjava okolnosti nastanka performansa. Zaziva tehničara i partnera Jugoslava Hadžića, ispituje ga koliko već radi kao honorarac na Bitefu. Njemu se naslov tijekom stvaralačkog procesa uopće ne sviđa. Smatra ga pretencioznim, nečime što nikad ne bi gledao, ali eto tu je, radi kako bi njih dvoje napokon proveli više vremena zajedno. Minja nastavlja gurati vodu na svoj mlin, za nju je kazalište „gore i od pušenja, alkohola i nedostatka sna“. Ono je sisač vremena. Načinje probleme kazališne zajednice o kojima se premalo govori. Birokratizacija iscrpljuje. Kao i život od projekta do projekta. Ublažava ozbiljnost humorom kad proziva publiku. Zanima je tko nema baš nikakve veze s kazalištem. Svega je troje takozvanih civila. Iščitavamo, većina toga što radimo, radimo za sebi bliske. Za usku kazališnu publiku. Zato se valja izmaknuti. Osjetiti narod u Pozorištu na Terazijama. Izmjenjuju se gorko-slatka iskustva. Eksploatacije i ucjene, osobne i sustavne prepirke, cenzura i sloboda. Smijeh i suze. Nabrajaju se sve zabranjivane predstave. Izgovara Minja: „Moj je život groblje mladih predstava“. U publici je i Maja Pelević, koja poput nje pripada generaciji mlađih pisaca okupljenih oko projekta Nova drama. Show must go on/off, ponavljat će više puta, ne uvijek jednako sigurno.

Granica je odavno izbrisana između kazališta i života. Mržnja iz naslova tek je druga strana novčića na kojoj čuči istinska ljubav. No Minjin je poziv, kako će sama reći, ujedno i strah. Beskompromisno propituje obrazovnu i političku krizu, obračunava se sa svojim mentorima. A ipak se ne usudi načeti duboko emocionalno i teško pitanje pristanka. Maskira ga sentimentalnim: „Sve što znam, naučili su me u pozorištu“. Samo kronična potplaćenost i prekomjeran rad mogu dati fini vjetar u leđa da bismo nastavili tako lako istodobno voljeti i mrziti kazalište svaki put kao da je prvi.