Čak dvojica novih Era!

Nedavno je, u sklopu opernoga gala tjedna, proslavljena 30. obljetnica stalnog izvođenja Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog u režiji Krešimira Dolenčića. Dugovječnost predstave Zrinjskog obično se, u paketu, povezuje s još većom dugovječnošću stalnog izvođenja Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca, također u Dolenčićevoj režiji. Njegova je premijera bila 9. svibnja 1992. U više od tri desetljeća i 179 izvedbi bila su zapravo samo petorica nositelja naslovne uloge: Janez Lotrič, Damir Fatović, Nikša Radovanović, Miljenko Đuran i Stjepan Franetović. Sada su se odjednom pojavila čak dvojica. Nevjerojatno, zato što se radi o vrlo teškoj ulozi i zato što obojica tumača ostvarenim dometom na prvom nastupu osiguravaju daljnji dug život te predstave na pozornici HNK u Zagrebu. Valja spomenuti kako je Tomislav Mužek naslovnu ulogu koncertno, u Münchenu, otpjevao te je snimio za CD izdanje diskografske tvrtke CPO, no on sam je izjavio da je neće uvrstiti u trajni repertoar.

Novi Ero Martin Sušnik i Valentina Fijačko Kobić kao Đula / Snimila Mara Bratoš

Da predstava ima svijetlu perspektivu, pokazuju svježina i vedrina što bljesnu s pozornice svaki put kada se otvori zastor. Kulise i kostimi dobro se drže. Zbor i solisti zdušno igraju i pjevaju te razgovijetno publici predaju tekst Milana Begovića čiji fini humor uveseljava publiku. Konji Cartago i Clinton na svojim su mjestima kako libreto iziskuje. Uredan podmlađeni baletni ansambl smanjen je na šest parova sa solističkim parom Ladom Rora i Taiguarom Goulartom.

A dirigent Josip Šego sigurno drži u rukama sve glazbene sastavnice i gradi izvedbu koja raste i vrhunac doživljava u završnom kolu zarazne energije. Kroz muziciranje orkestra do izražaja dolazi blještava Gotovčeva instrumentacija i glazbena karakterizacija teksta te skladateljev osjećaj za izraz i pravu mjeru kojima je sve oblikovao.

Prvi novi Ero prvak je zagrebačke Opere Domagoj Dorotić (1979), kojega i nemamo prilike češće slušati. Repertoar mu se stalno vrti oko Cavaradossija, pa izgleda kako je odluka da zapjeva Miću došla u pravom trenutku. Svakako je njegov glas među najljepšima koji su se u toj ulozi mogli čuti. Pjevački nastup bio mu je siguran, dikcija vrlo dobra, ima scenskoga šarma za karakterizaciju lika. No, budući da je bio dosta usmjeren na dirigenta, scenski se još nije razigrao i u tome dijelu ima dosta prostora za razradu.

Đulu je u obje predstave pjevala Valentina Fijačko Kobić. Njezina decentna scenska igra i topao osmijeh koji ne silazi s lica lijepo ocrtavaju lik. Njezin je glas idealan za zahtjeve uloge jer ima potrebnu lirsku mekoću, ali i čvrstoću za dijelove gdje je orkestar jači. A u dvije Đuline arije sjetnoga karaktera ona vlastitu proživljenost neposredno prenosi na slušatelja.

Siniša Štork dojmljiv je i autoritativan u ulozi gazde Marka koji ima gazdinsku strogost i onu prikrivenu očinsku toplinu. Ujednačen glas ugodne boje jednako mu je zvučan i nosiv u svim lagama, što pridonosi cjelovitosti njegove interpretacije koja se može ubrojiti među najuspjelije ostvarene uloge u tome djelu. Sofia Ameli Gojić karakterom je bila simpatična, ali nažalost slabo čujna Doma. Davor Radić i u mirovini je sačuvao punu glasovnu svježinu koja mu omogućuje da bez problema i dalje ležerno tumači mlinara Simu.

Dubravka Šeparović Mušović pjevala je Domu odmah nakon izvedbi Rajnina zlata u Rijeci, gdje se impresivnošću izdvojilo njezino ostvarenje boginje Erde. No za Domu kao da ne pronalazi pravi izraz. U prvom činu pretjerana je komandantica na vlastitu gumnu, isto takva ostaje u drugom činu, u mlinu, da bi se u trećem željela što više svidjeti svima, najviše publici. Takvu scensku koncepciju prati glasovna neujednačenost, što ukazuje da bi svoj neosporno snažan glas velika opsega u toj dionici trebala pažljivije postaviti.

A drugi Ero došao nam je, kao svojedobno Janez Lotrič, iz Maribora. Martin Sušnik (1981) rođen je u Australiji, ali od djetinjstva živi u Sloveniji. U Ljubljani je završio Glazbenu akademiju te je prvak mariborskog SNG-a. Nedavno je pjevao Pruniera u Lastavici. Uvjeren sam da bi Jakov Gotovac bio presretan da je mogao vidjeti takva vragolastog Miću dječačkog izgleda, glazbeno supersigurnog i scenski razigranog već na prvom nastupu, a pjevački superiornog koji briljira visokim tonovima. Tenori počinju pjevati Eru u četrdesetima, a Sušnikov u osnovi lirski glas sada je dobio čvrstoću za dramske trenutke. Ako je jedino što mu se može primijetiti simpatičan lapsus, kada je umjesto riječi Gazdi Marku izrekao Gazdu Marki, onda doista kapa mu dolje. Zovimo ga da što češće pjeva u našoj tako dobroj i lijepoj operi.