Blještava bjelina iz mraka

Jedan od važnijih pojmova, ne samo u hrvatskom prijevodu nedavno objavljene knjige Isijavanje nobelovca Jona Fossea, nego uopće u njegovu opusu, jest tišina. Ona nastupa na granici pojmljivog i izgovorivog. Otvara drugost u čovjeku, tajanstvenu svjetlost pred kojom stoji zbunjen i zadivljen. Zbog toga njegove rečenice nisu razbarušene, već više naginju glazbi i slici. Iz jezične tišine njegovih protagonista izbija duhovna strogost obavijena dijalektičkim i paradoksalnim meandriranjima: „(…) želim slušati tišinu. Jer u tišini se može čuti Boga (…) ali ja u svakom slučaju ne mogu čuti Božji glas, jedino što mogu čuti jest ništa“. Obrisi pijetizma, misticizma i apofatične teologije njegove protagoniste drže izvan dogmatskog shvaćanja vjere. Rečenice koje se, bernhardovski, ponavljaju u različitim varijacijama, podsjećaju na ritam zvona estonskog kompozitora Arva Pärta. Kao najpoznatiji norveški dramaturg nakon Henrika Ibsena, Fosse uvlači u prozu prave i iluzorne dijaloge, sukobe i napetu atmosferu koja se osjeća u opisima hladne i tamne okoline.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.
S norveškoga prevela Vesna Salomonsen

Pripovjedač je u prvome licu. Sve što znamo jest da se besciljno vozio automobilom dok nije zapeo na kraju šumskog puta. Početak, rekli biste, nalikuje uobičajenoj konvenciji horor-filma. Samac koji je primoran uputiti se duboko u šumu potražiti pomoć. Nije li Dante na početku svog putovanja zapeo u mračnoj šumi? Prvo će naići na okrugli kamen koji je bitan motiv, „funkcija“, zglob naracije. Nakon što je sjeo na njega, najednom je osjetio drugačiji strah koji je „miran“ i „bez tjeskobe“. Tada doživi ukazanje. Pred njim se pojavljuje „blještava bjelina“, „bijeli obrisi u mraku“. Fosse je majstor u stvaranju dvojbe, situacija za koje ne znamo jesu li stvarne ili iluzorne i koje Todorov naziva „fantastičnim“: „takva ukazanja ne postoje i ne mogu postojati, to je nerazumno i nemoguće“. Na drugome mjestu kaže: „ni ja nisam jedan od najrazumnijih ljudi“. Tek kada je protagonist osjetio ruku blještavog bića na svom ramenu, postaje svjestan da su mu oči zatvorene. Pitamo se kada i kako je to biće uočio? Je li zatvorio oči kada ga je biće dodirnulo? Ili su mu oči bile zatvorene prije kontakta? Ako je potonje posrijedi, to znači da Ga je vidio drugim očima i u drugoj šumi vlastite unutrašnjosti. Protagonist Mu počinje postavljati pitanja: „Tko si ti?“, a Stvorenje odgovara: „Ja sam onaj koji jesam“ (Izlazak 3, 14).

Fosseov je junak skeptičan po pitanju mogućnosti da se jezikom dohvati Istina: „riječi poput svjetlucava, isijavajuća, sjajna kao da su bez značenja, da, kao da je sve bez značenja (…) jer sve je na neki način, sve je značenje“. Fosse pokušava pronaći drugačiji jezični oblik za iskazivanje onoga što se razumom ne može pojmiti. Često kroz tekst koristi izraze poput: „govorna figura“, „figura izražavanja“, „ali to su samo riječi“. Govoreći o Istini, govornik nužno završava u figuri. Fosseov protagonist zato poseže za riječima „ništa“ i „ništavilo“. One, dakako, ne evociraju dalekoistočnu negaciju zbilje ili nihilističko poimanje svijeta, već evociraju „nešto“ što je prisutno onkraj riječi, „značenje koje je sve“. 

Nadalje, protagonist „susreće“ roditelje za koje isprva kaže da su „glasovi“. Na scenu stupa novo vaganje između halucinacije i realne slike. Ono što Fossea čini kvalitetnim piscem, jest način na koji implicitno rastvara osobnu priču. Iz kratkih „replika“, čitatelj može primijetiti podosta o odnosu junaka i njegovih roditelja, o snažnoj majci i pasivnom ocu, o nerazumijevanju sina. Put traženja u mračnoj i snježnoj šumi pod oblacima, koji čas otkrivaju, a čas prekrivaju nebeska tijela (ovisno o stanju junaka), pretvaraju se u put do njihova međusobnog razumijevanja. Nakon što je opet sjeo na kamen, primjećuje figuru u „crnom odijelu s bijelom košuljom i crnom kravatom“ kako prilazi njegovim roditeljima te zajedno sa „sjajnom prisutnošću“ dolaze do njega. Taj mu čovjek bez lica pruža ruku i najednom osjeća „kao da su u zraku“, „da zaista hodaju po zraku, ali nije kao da zaista hodaju, već se kreću bosi u ništavilo“ ili „svjetlucavu prisutnost“. Moram priznati da sam odmah pomislio na završno poglavlje Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita, u kojemu Woland ispraća Majstora i Margaritu u vječno utočište. Zanimljivo, Fosseov junak ruku tog čovjeka ne osjeća kao „toplu“ ili „hladnu“ (za razliku od blještavog Stvorenja čiju je toplinu osjetio). Možda se radi o njegovu dvojniku. S druge strane, ona može označavati katahrezu djela kao jedinstva crnine i bjeline, pomirenja racionalnog i iracionalnog, hegelijansko razrješavanje dijalektičkih odnosa prisutnih u liku. U konačnici, sam protagonist kaže: „drugima ću ostaviti da o tome odlučuju“. 

Jon Fosse ponovno je napisao kratku i kvalitetno strukturiranu priču o temeljnim sastavnicama ljudskoga života – strahu, iskušenjima, ljubavi, sumnji, razumijevanju, ukazanju i spasenju. Fosseov skromni vokabular i reducirani iskazi itekako bude u čitateljima suosjećanje. U konačnici, Pärtova zvona, rekao bih, prate slike bjeloruskog likovnog umjetnika Marca Chagalla. Ne aludiram na Chagallovo šarenilo, već na djela kršćanske tematike i lebdećih figura prožeta višeznačnom simbolikom. Ovu proznu knjižicu vrijedi čitati.