Za naivnu umjetnost

Na inicijativu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, a u suradnji s Odjelom za likovne umjetnosti Matice hrvatske, u Matici je 14. svibnja održana tribina Za naivnu umjetnost. Višegodišnje kontroverze i polemike vezane uz budućnost Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti potaknule su nužnu, ali dugo odgađanu raspravu o sudbini koja je zadesila jedan od najznačajnijih segmenata hrvatskoga likovnog modernizma. Autentična i originalna, te kao takva međunarodno priznata i institucionalno gajena pod budnim okom tadašnjih najeminentnijih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, poput Miće Bašičevića i Borisa Kelemena, aktualna stvarnost naive blijeda je sjena nekadašnjega sjaja. O razlozima kratkovidnog zanemarivanja od strane struke, trivijalizacije i površne folklorizacije te o pronalaženju mogućeg rješenja kojim bi se ponovno potaknuo interes za njezinim proučavanjem, valorizacijom i popularizacijom, uz autoricu tribine i moderatoricu Ivanu Mance Cipek, u Matici su govorili Vladimir Crnković, Marijan Špoljar i Ante Žaja.

Marijan Špoljar i Ivana Mance Cipek na tribini

Hrvatski muzej naivne umjetnosti stožerna je institucija

Kao dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, povjesničar umjetnosti Vladimir Crnković kritički se osvrnuo na situaciju kojoj svjedočimo. Vidno razočaran konceptom izložbe Oho! I to je naiva, koja je kao svojevrstan most trebala najaviti implementaciju suvremenih muzejskih praksi u prezentaciji fundusa HMNU-a, uputio je javnosti otvoreno pismo simboličkog naslova Rekvijem za Hrvatski muzej naivne umjetnosti, koje je u sklopu svoga izlaganja i pročitao. Osim što je realizacijom navedene izložbe dokinut stalni postav, što je samo po sebi problematična okolnost za instituciju koja je, između ostalog, i prvi takav muzej utemeljen u svijetu, odabir eksponata i (ne)zastupljenost pojedinih autora u najmanju je ruku diskutabilna, te ostavlja dojam neupućenosti u materiju, rekao je Crnković. Također, nameće se pitanje i zbog čega je povjesničarka umjetnosti i doktorica znanosti te jedna od rijetkih relevantnih stručnjakinja za naivu, Svjetlana Sumpor, nakon dvadeset godina rada uklonjena iz Muzeja. Nije jasno ni što se dogodilo s njezinim prijedlogom muzeološke koncepcije stalnog postava koji je krajem 2020. odobrilo Hrvatsko muzejsko vijeće. U tom kontekstu, nova lokacija Muzeja u kući Lovrenčić u Demetrovoj 18, kao i imenovanje nove ravnateljice, izazivaju zabrinutost glede budućnosti Muzeja, ali i sveopće percepcije naivne
umjetnosti.

Matija Skurjeni, Gorgona, 1968. Iz privatne zbirke Biškupić

Marijan Špoljar, umirovljeni kustos Muzeja grada Koprivnice i autor niza monografija, za naivu je vezan višestruko – intelektualno, institucionalno, ali i zavičajno. Uvjerenja kako je razgovor o naivi u ovom trenutku prijeko potreban, prisjetio se 50-ih, a napose 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je naiva bila temom značajnih skupova kojima su prisustvovala najznačajnija imena tadašnje domaće i inozemne umjetničke teorije i kritike. Iako nam se takva stvarnost danas čini gotovo nadrealnom, optimističan je glede budućnosti recepcije naivne umjetnosti, jer njezina neporeciva umjetnička izvrsnost i autentičnost, kao i činjenica da baštinimo neka od najznačajnijih ostvarenja navedenog pravca na svjetskoj razini, odolijeva trenutačnosti određenih, nerijetko nametnutih i politiziranih trendova. Isto vrijedi i za neke novije pojave u sferi tzv. autsajderske umjetnosti, čija nepatvorenost, smatra Špoljar, i dalje izaziva oduševljenje. Ipak, naglašava važnost iskoraka u pristupu samoj problematici, ponajprije onom akademskom koji predstavlja temelj obrazovanja struke, a posredno i publike.

Ante Žaja, kustos i ravnatelj Muzeja Matije Skurjenija u Zaprešiću, osvrnuo se na život i djelo toga slikara izloživši Skurjenijev nevjerojatan put od Veternice do Pariza; od soboslikarskog zanata i rudarstva do karijere umjetnika cijenjenog u krugu francuskih nadrealista, čije su umjetnine danas u sastavu nekih od najcjenjenijih muzejskih zbirki. I u tome nije sam. Jednaku ili sličnu sudbinu dijeli mnoštvo naših „naivnih“ umjetnika nulte kategorije, ali paradoksalno, navedena činjenica kao da nije dovoljna za one kojima ta baština inherentno pripada.

Ante Žaja i Vladimir Crnković na tribini / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Izostanak komunikacije

Premda se nakon izlaganja sudionika povela rasprava u kojoj su sudjelovali i pojedinci iz publike koji se sjećaju „boljih“ vremena, stječe se dojam kolektivne inercije i nezainteresiranosti za temu, a na pitanja gdje i kada je točno cijela problematika naive krenula krivim putem, teško je odgovoriti bez dijaloga svih relevantnih sudionika. Iako je poziv na tribinu upućen mnogim institucijama, glavni sudionici koji bi trebali sudjelovati u tom dijalogu, poglavito vodstvo Muzeja naivne umjetnosti, nisu se odazvali, premda je to ne samo njihova obaveza, nego i razlog postojanja. Teško je razumjeti kome manjak ili izostanak komunikacije ide u korist; suočavanje argumenata u javnoj raspravi i odašiljanje jasnih poruka zasigurno bi otklonilo dojam netransparentnosti u donošenju odluka, koji spomenuti Muzej trenutno ostavlja.

Jednako je znakovit i izostanak studenata povijesti umjetnosti, koji bi trebali iznjedriti novu generaciju stručnjaka, nastavljajući ono na čemu se prethodna zaustavila. Postavlja se, naravno, i pitanje koja znanja o tom povijesnom fenomenu studenti danas na studiju uopće dobivaju; kako je moguće da se na kolegijima posvećenima hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća, uz pojmove moderne i modernizma, avangarde i neoavangarde, mainstreama i kontrakulture, ne doznaje gotovo ništa o hrvatskoj naivi kao svjetskome umjetničkom pokretu?

Vratiti naivi izvorni
slobodarski duh

Premda se može učiniti da se ova tema tiče zatvorenog, akademskog kruga, ona i njezine posljedice od šire su društvene važnosti. Izostanak akademskog interesa za ovaj umjetnički fenomen izravno se pretače u krizu šire društvene recepcije; ako se naiva ne istražuje kao umjetnički relevantna sastavnica modernizma te ako se istovremeno ne razvijaju nova tumačenja i kritički diskurs koji će je približiti suvremenom razumijevanju umjetnosti, njezino se nasljeđe nužno prepušta drugim sferama interesa, a njezin simbolički kapital nekontroliranoj eksploataciji u komercijalne i ideološke svrhe.

Naiva, kao zaokružen umjetnički fenomen i modernistička pojava od općeg značenja, ima neprocjenjivu vrijednost, ne samo u kontekstu nacionalne kulturne baštine, već i na globalnoj razini, te kao takva ne bi smjela biti prepuštena slučaju. Raspravljalo se stoga i o problemu komunikacije s drugim kulturnim središtima, uključujući i ona iz šire regije s kojima hrvatska naiva dijeli povijesni kontekst, kao i o mogućnosti suradnje u pripremama izložbi. Također, usuglasilo se oko potrebe za projektima koji bi pojam naive oslobodili njezine trenutačne malograđanske učahurenosti i povratili joj izvorni slobodarski duh, čuvajući pritom kvalitativni kriterij. Osim Muzeja hrvatske naivne umjetnosti koji bi u tome trebao imati vodeću ulogu, podsjetilo se i na zbirku marginalne umjetnosti u Muzeju suvremene umjetnosti, usmjerene ne samo na povijesnu naivu, nego i na aktualne pojave u sferi umjetnosti koja nastaje izvan okvira profesionalnog bavljenja i izvan institucionalnog sustava.

Upravo danas, kada je antropološki aspekt umjetnosti – sudeći po mnogim svjetskim izložbama poput Venecijanskog bijenala – opet u fokusu, izostanak bavljenja ovim pojavama, kako povijesnim tako i suvremenim, doima se kao veliki propust. Naposljetku, možemo zaključiti da se jedino putem suradnje i aktivnog dijaloga svih segmenata sustava koji raspolažu stručnim znanjem o navedenoj temi mogu ostvariti pomaci na bolje, čak i ukoliko se ne slažemo uvijek u pristupu. Štoviše, polemika će naivu oživjeti i učiniti iznova aktualnom. Ali, ona se mora dogoditi.