Utopija lažnog zajedništva

Ovogodišnja Međunarodna nagrada Booker posve je zasluženo otišla u ruke njemačke spisateljice Jenny Erpenbeck (rođ. 1967) za roman Kairos. Književnica svjetske reputacije nagradu je ravnopravno podijelila s prevoditeljem njezina romana na engleski jezik, Michaelom Hofmannom, postavši tako prvom njemačkom dobitnicom ove prestižne nagrade.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
S njemačkoga prevela Ana Nemec

Riječ je o postmodernome egzistencijali­sti­čkom romanu ispripovijedanome impresionističkom tehnikom u formi slobodnog neupravnog govora u kojem se svijest pripovjedača stapa sa sviješću glavnih likova. Moglo bi se konstatirati kako takav izbor modusa komunikacije s čitateljem i nije slučajan jer ga, naime, vraća u vrijeme blokovske podijeljenosti svijeta nakon Drugoga svjetskog rata, konkretnije u Istočni Berlin osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ljubavna priča koja započinje jednoga kišovitog dana, odapinjanjem Amorovih strelica u autobusu br. 57, između 53-godišnjega oženjenog pisca Hansa i 19-godišnje vježbenice u slovoslogarstvu, a kasnije i studentice scenografije, Katharine, tek je glavna scena pripovjednoga omnibusa koji će u pozadini evocirati kompletan ekonomsko-kulturološki aspekt podijeljene Njemačke uoči pada Berlinskoga zida. Kad poznati grafit s tog zida – Svaki zid jednom mora pasti u blizini Brandenburških vrata – postane 1989. i zbiljom, politička i kulturna karta Europe u mnogo čemu će izmijeniti svoje dotadašnje obrise.

Pad komunističkog totalitarizma donijet će olakšanje od željezne zavjese, ali će posijati i novo sjeme nekih budućih razdora na europskome tlu. Dihotomija toga politički složena vremena kao da se i pripovjedno račva u dvama sižejnim rukavcima, čiji su nositelji govor pripovjedača i govor ljubavnoga para čija se svezanost suočava sa smrću od samih početaka. Dinamika ljubavnoga odnosa prikazana je gotovo glazbenim jezikom. „Lijepu riječ“ autorica često pretpostavlja ritmu skladbe aludirajući njihovim naslovima na samu bit Hansova i Katharinina odnosa. Trublje Mozartova Dana gnjeva ekspresivno najavljuju propast toksičnoga odnosa dvoje duhovno nezrelih ljudi: infantilnoga Hansa i koketne Katharine, željne očinskoga „vodstva“.

Priča o njima priča je o ljudima zrcalima, darovanih jedno drugome na putu samospoznaje. No, koliko god percepcija stvarnosti u romanu biva podijeljena shodno muško-ženskim razlikama, biološki i psihološki uvjetovanima, Jenny Erpenbeck o ljubavi, pa bila ona i izmaštana utopija grešnih ljubavnika, piše posve otvoreno, rušeći tabue, oslikavajući je silom koja različitosti sjedinjuje u cjelinu, što je vidljivo i u efektnu odabiru stihova katoličkoga svećenika iz 17. st, Angelusa Silesiusa, za moto PRVE KUTIJE romana: Ništa nije kao Ja i Ti. / A ako nas dvoje nismo / Onda ni Bog više nije Bog / I nebesa se ruše. A prva će kutija jednoga dana, kad Hansa ne bude među živima, iznjedriti spise i dijapozitive koji će Katharinu vratiti u vrijeme najvećega rasta njihove tajne ljubavi. Konspirativni je ton, dakako, i temeljna odrednica vremena kojem su pripadali: odveć sekulariziranom, u odbacivanju Boga kao obmane, i u „lovu“ onoga sretnog trenutka.

Osobnoga Kairosa Hans i Katharina prizvali su „slatkim“ prijestupom. No, pogled na njihove „razbijene“ obitelji ispisuje jednu cijelu psihološku studiju o anksiozno-evazivnom karakteru njihove privučenosti. Čitatelj će se brzo susresti s dezintegracijom takva odnosa pa će se utopijski govor o traženju i njegovanju ljubavnog predanja pretvoriti u ispisivanje duge dijagnoze o tome što ljubav ne smije biti.

„Šuplji trojanski konj“ (najavljen u motu DRUGE KUTIJE romana) otkrit će nasilničku prirodu Hansove posesivnosti i nezrelu popustljivost Katharinina karaktera, ali i mnoge zamke ukorijenjenih navika koje su zajednički stvorili tijekom odnosa. Urušavanje takve „nezdrave kuće“ autorica će potkrijepiti intertekstualnim „dokazima“, citirajući npr. Brechtovu misao o tome kako kontinuitet neminovno izaziva uništenje.

S obzirom na to da je roman idejno višeslojan, ostavlja mnogo prostora i za rastvaranje dodatnih smislova koji bi se mogli prevesti i društveno-političkim rječnikom. Hansov i Katharinin rastanak od provizornoga utočišta (fingirani zajednički život nakon njegova odlaska od žene Ingrid i sina Ludwiga) kao da postaje slikom lažnoga zajedništva DDR-a i sovjetskog „protektorata“ osuđenoga na propast. No, ljubavni je diskurs moguće, dakako, pratiti i legitimno pravocrtno, gledajući u liniju odnosa izgrađenoga na grijehu i ovisnosti, crpeći iz njega istovremeno životne opomene univerzalna karaktera. A ono na što Jenny Erpenbeck posebno upozorava krije se u bolnim prikazima „razjedinjenih“ obitelji u kojima emocionalno stradavaju djeca koja će jednoga dana zakrpe za svoje ranjene duše potražiti na pogrešnim mjestima i s pogrešnim ljudima.

S „razbijenom slikom svijeta“ teško se poklanja povjerenje drugoj osobi, stoga je i mali korak od emfatična laskanja „drugoj polovici“ do prvih izdajničkih poljubaca. Iako su Hans i Katharina, holderlinovski rečeno, Jednom živjeli, Bogovima ravni (uz sve mogućnosti pomicanja zareza), slobodu su iskusili golemim strahom, a ljepotu života najvećom ružnoćom pred Bogom.