Usrdno služiti ili inspirativno propitivati?

Božidar Violić svojedobno je, iznerviran rutinskim novinarskim pitanjem, parafrazirao davnu misao: „Da želim kazališnom predstavom poslati poruku, napisao bih je na komad papira i dao glumcu (ili glumici) da je pročita ispred spuštenog zastora“. Od predstave, kako su je onda shvaćali, tako harmsovski ne bi bilo ništa, a opet, danas bi i to bila predstava. Ivan Plazibat i njegov autorski tim nisu se odlučili samo na poruku pred spuštenim zastorom, ali se posljednja ovosezonska premijera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu može čitati i tako, „violićevski“. Sve bitno što ta nova inačica Shakespeareove Mjere za mjeru želi reći, stane upravo u njezin početak i kraj, pa je gotovo kao poruka, s dugim zarezom, u kojem se zastor diže, nešto se dva i pol sata s pauzom igra, i onda dolazi poanta, ili poenta, kako vam drago.

„All the World’s a Stage...“, na početku predstave ponavlja Lana Barić poruku s magnetića za frižidere, u mnogim registrima i u kostimu koji podsjeća na poznate portrete navodno djevice ili čak bespolne kraljice Elizabete. Na njezinom kraju, uz klavirsku pratnju Ivana Colarića, prenaglašeno ili čak namjerno histerično improvizira melodiju kao da želi prikriti očaj hladnoga kraja sadržanog u tekstu tog „songa“. Riječ je o mačističkom, mizoginom, zapravo rasističkom vicu koji na pitanje o razlici između supruge i prostitutke ima spreman odgovor: „It’s free“.

Lana Barić u kostimu koji podsjeća na poznate portrete
navodno djevice ili čak bespolne kraljice Elizabete  / Snimila Mara Bratoš

Besplatnost kopulacije, ili njezina višestruka cijena, usložnjeni je motiv Mjere za mjeru, ali ne i  izvorna tema. Prije je to moral osvjedočenih, bilo povremenih ili redovitih, profesionalnih ili patoloških razvratnika, pri čemu razvrat kao trenutno posrnuće ili trajno nagnuće ne mora nužno biti karnalne naravi ili počela.

Tko je odvratniji: Lucio koji ne želi priznati dijete koje je napravio prostitutki ili Angelo koji je pobjegao od mladenke bez miraza? Ili možda ipak Vojvoda koji, kao rimski carevi koji su namjerno ostavljali nasljednike gore od sebe kako bi ih narod pamtio „po dobru“, fiktivno prepušta vlast samosvjesno inferiornom i inkompetentnom Angelu, kako bi se u finalu pojavio kao „prvi deus ex machina u engleskoj/britanskoj dramaturgiji“? Što je sve Shakespeareova namjera bila, danas je manje važno izvan akademskih krugova, ali ono što njegovi kanonizirani tekstovi (do)nose, s time se izvedbena i izvođačka suvremenost mora nositi, usrdno služeći ili respektabilno i inspirativno propitujući. I ostaviti kostimografsku i tekstualnu autentičnost lektire onima koji to ionako rade efektnije.

U najnovijoj inačici Mjere za mjeru dramaturginja Ivana Vuković i redatelj Ivan Plazibat dosljedno su pratili dvije rudimentarne želje: za posjedovanjem i za slobodom, nastale, prema Peteru Brooku, „između neba gore i blata dolje“. Posjedovanje je isto što i vlast, pa je svaki oženjeni muškarac ujedno i preslika Vojvode (Goran Grgić), ili njegovog mnogostruko amputiranog pulena i „štakora“ Angela (Dean Krivačić), dok je sloboda ono što se mukotrpno stječe, iz kratkotrajnog zatvora kao Claudio (Filip Vidović) ili bordela, kao Madam Grebena i ostale dionice njezinog ceha i sudbine. Isabellin (Olga Pakalović) bijeg nakon autoritativne i autoritarne bračne ponude jedini je logičan izlaz, nužan koliko i besperspektivan jer, onda kao i danas, ubrzo će pokucati na troja vrata koja joj se nude: Vojvodine kuće, bordela ili samostana. Svi će joj otvoriti i ponuditi, na koncu, više-manje isto.

Horizontala koja scenografski (Tea Truta) supostavlja fizički svijet socijalne hijerarhije, čak i vizualno izjednačavajući, i tako relativizirajući razliku između vladarske sobe i tamnice, i vertikala koja fizički svijet pozornice i radnje izvornika nadopunjava razigranošću videom posredovane nadopisane „događajnosti zapozorja“, očekivani su, iako razrađeni i prilagođeni, potpisi redateljske teatrografije. Ovdje se išlo dalje i dublje, ne nužno i uspješnije od, ostane li se samo na Plazibatovim inscenacijama Barda, Kroćenja goropadnice, u nadi da ritam neće poremetiti ni ispadanja iz njega niti usložnjenost perspektiva. Istovrsnost pristupa suradnika za scenski pokret Damira Klemenića i skladatelja Damira Šimunovića kao gotovo stalnih suradnika, neupitna je, kao i učinkovita versatilnost kostima Petre Pavičić.

Ono što ostavlja trag jest, uz poslovičnu spretnost ne samo spomenute Grebene, nego i veterana Gorana Grgića, ali i oslobođenog Silvija Vovka, prije svega igra gosta Deana Krivačića. Ostale ženske uloge (Luca Anić, Tesa Litvan, Iva Jerković Oreški, Iva Mihalić, Jelena Otašević Babić), unatoč prosedeu i namjeri predstave, ili možda upravo zbog njih, ostaju u solidarno funkcionalnom registru. Čak i time ova Mjera za mjeru pokazuje koliko je propitivanje inherentnog cinizma njezine višestoljetne uvjerljivosti još uvijek potrebno.

Eugene O’Neill, Dugo putovanje u noć, red. Ivica Buljan, Istarsko narodno kazalište, premijera 14. lipnja