Umjetnost pretjerivanja ili dodvoravanja u Splitu?

Izložba je postavljena u prizemlju Galerije umjetnina u maloj prostoriji namijenjenoj privremenim izložbama. Prostorija je zahtjevna jer svojim gotovo kvadratnim tlocrtom, malim dimenzijama i bjelinom zidova može izgledati sterilno ili dosadno i u njoj nije lako postaviti izložbu zanimljivu široj publici. Štoviše, izbor okvira istih veličina, boja i oblikovanja te postavljanje radova na istoj visini i udaljenosti dodatno otežavaju ovaj nezgodan kustoski izazov. Međutim, naizgled tradicionalnim postavom u prvi su plan stavljena upravo Vidovićeva djela i odnosi boja i oblika na njima. Na ovaj način njihova likovnost dolazi do izražaja i stvara oku ugodnu dinamiku. Pritom je važno odati priznanje tehničkom osoblju zbog preciznosti u realizaciji, a poglavito kustosici Iris Slade zbog same zamisli jer je s malo sredstava ostvarena kvalitetna i privlačna izložba.

Ovakav format izložbe odgovara Vidovićevoj biografiji zbog više razloga. Prvo, ni njemu samome nisu bile strane manje izložbe te je on svoje radove u više navrata postavljao u improviziranim prostorima kao što su izlozi trgovina ili restoran. Drugo, prikladno je da se Vidovićeva izložba događa u instituciji za čije se osnivanje snažno zalagao. Osim toga, na simboličkoj razini pogođeno je i vrijeme održavanja izložbe. Naime, karikature su predstavljene javnosti u vrijeme kad i slavljenička izložba u susjednome Salonu Galić povodom stogodišnjice djelovanja: Salon je započeo s radom 1924. godine upravo izložbom Emanuela Vidovića i njegova kolege Anđela Uvodića.

Kritičar Ante Petravić, 1912, Galerija umjetnina, Split

Na meti karikaturista

Na Vidovićevoj meti našle su se 22 osobe iz tadašnjeg splitskog javnog i kulturnog života. Legitimno je, međutim, zapitati se što ta imena govore posjetiteljima izložbe i tko će danas uopće znati za više od četiri do pet protagonista ovih karikatura? U svoje vrijeme svakako su bili važni. Također, kod nekih radova i osoba koje su portretirane ima prostora za kritiku. Primjerice, na jednoj karikaturi „Ivan Meštrović“ kaže da ga često uspoređuju s Napoleonom Bonaparteom, ali pritom ističe da je Napoleon svoje vojnike slao u smrt, dok ih on u svojim djelima oživljava. Na drugome mjestu karikaturist spominje Charlesa Darwina, ali nije potpuno jasno kritizira li samoga Darwina ili njegove kritičare. Bilo bi zanimljivo dublje analizirati ove Vidovićeve stavove, naročito ako se uzme u obzir činjenica da je jedno kratko vrijeme djelovao u tadašnjoj Hrvatskoj demokratskoj stranci. Zbog politički motivirane optužbe od strane jednog policijskog doušnika da je ometao autonomašku priredbu, dobio je, kako prenosi Igor Zidić, otkaz u državnoj službi. Također je zbog političkih stavova i odbijanja izlaganja svojih radova pod talijanskom zastavom kažnjen tijekom Drugog svjetskog rata.

S druge strane, s obzirom na navedene Vidovićeve stavove, pomalo je začuđujuće što na njegovim karikaturama, kao ni na onima njegovih kolega, nema siromašnoga svijeta tadašnjeg radničkog Splita. Arhitekt Edo Šegvić u jednom članku navodi da „ni druga  dva karikaturista slikara iz Duje Balavca (Katunarić i Meneghello-Dinčić) nisu obrađivali takve osobe i ugođaje, nema ribara i težaka, batelanata i pitura. Zajedno su ostali na jednoj višoj socijalnoj, građanskoj i kulturnoj razini interesa, reklo bi se na gospodi. Već ovakva jedna opaska dobar je povod za sociološku kritiku Vidovićeve karikature u cjelini.

Općenito je Vidovića krasio aktivistički i pokretački duh te je on u svoje vrijeme djelovao u nizu društava koja su se bavila zaštitom i razvojem kulturne i prirodne baštine Splita, znatno više nego u samoj politici. Mnogo je društvenih pitanja koja bi ova izložba mogla potaknuti da je realizirana u većem prostoru, međutim, nepisana obaveza svih muzeja da imaju veliki broj projekata koji se stalno smjenjuju kao na traci ne dozvoljava kustosima da iscrpe teme koje njihove izložbe propituju ili potiču. Ipak, jedan od pozitivnih aspekata ovog ubrzanja tempa muzejskog života i djelovanja jest raznolikost popratnih aktivnosti koje se sve češće i u Hrvatskoj javljaju s izložbama: različiti pedagoški materijali i radionice koncipirani za različite dobne i ciljane skupine posjetitelja ili pak radijske i internetske emisije i podcasti. 

Pitanje stila

Karikature su zorne, ilustrativne i stilski jednostavne. Teško je na njima tražiti elemente Vidovićeva verizma ili divizionizma, ili pak njegove simbolističke sjete, melankolije, tišine. Naprotiv, one su vrlo ludičke i vesele i govore o Vidovićevu raspoloženju i duhu u njegovim kasnim tridesetima i ranim četrdesetim godinama, kada su nastale. Izložba je uspješna jer prikazuje Vidovića u svjetlu drugačijem od onog na koje su navikli oni koji poznaju isključivo njegovo slikarstvo. Visoku ocjenu Vidovićeva stila u karikaturi dao je arhitekt Edo Šegvić, istaknuvši da je gotovo na jednak način kao i Vidović svoje karikature kasnije radio jedan od najvećih svjetskih portret karikaturista, David Levine.

Osim na globalnoj razini, ove karikature potrebno je kontekstualizirati unutar povijesti splitskog humora i društvene satire i pritom je važno istaknuti da su one vrlo blage u odnosu na humor koji se splitskom mentalitetu stereotipno pripisuje od polovice 20. stoljeća do danas. Još blaže su u odnosu na provokativne karikature političara zbog kojih je njihov autor, splitski doktor filozofije, povjesničar umjetnosti i umjetnik Dalibor Lovrić završio više puta na optuženičkoj klupi na sudu, te su nemjerljivo blaže od, primjerice, karikatura kakve se objavljuju u listu Charlie Hebdo, zbog kojih je isti bio meta terorističkih napada 2015. Vidović na svojim radovima protagoniste tek blago karikira. Karikature su praćene šaljivim stihovima koji ne izruguju prikazane osobe, zbog čega se doimaju više internom igrom među tadašnjim lokalnim celebrityjima nego ozbiljnim provokacijama. Svojim pristupom slikar je neutralizirao kritičku oštricu koja se inače pripisuje ovoj tehnici. To je bilo u duhu časopisa Duje Balavac u kojem su objavljivane. Naime, moto časopisa bio je Ludere non laedere!, to jest, Šaliti se, ali ne vrijeđati!

U potrazi za nedokučivim
i nedostižnim

Gledajući iz današnje perspektive, može se činiti da je Vidović putem blagih likovnih podbadanja napravio svojim poznanicima učinkovit i besplatan marketing i s takvim pogledom vrlo je zanimljivo pristupiti izložbi u Galeriji umjetnina. Pa ipak, ne može se poreći da u njima ima dubine. Prilikom prve izložbe na kojoj je Emanuel Vidović izložio svoje karikature, održane 1901. godine u foajeu splitskog kazališta, Ivo Ćipiko bio je, kako prenosi Frano Dulibić, zadivljen: „Vidovićeve karikature majstorski su izgrađene; one nijesu samo zato, kako mnogi misle, da se čovjek nasmije; u meni su one u smijehu budile druge, skroz različite osjećaje... Ja u tim karikaturama vidim i sama sebe i svu komičnu tragiku pojedinaca u neprekidnoj borbi života za nedokučivim i nedostiživim“. Ovaj Ćipikov sud odličan je poziv na izložbu karikatura jednog od najvažnijih splitskih i hrvatskih umjetnika moderne.