Umjetnički izlazak iz zone komfora

Dug je put od tek osmišljenog ili tradicijskog do punokrvnog koncertnog instrumenta, makar to možda ne izgleda tako. Saksofon danas izgleda kao punopravni sudionik koncertnoga života, no trebalo je gotovo dvjesto godina da bi nam se to činilo prirodnim. Klarinet je trebao i Webera, i Mozarta, i Spohra, a zajedno s njima i Bärmanna, Stadlera i Hermstedta, da bi se danas pojavio Jean-Luc Votano i izveo Koncert za klarinet Magnusa Lindberga 23. svibnja u ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Pascala Rophéa – i suludo težak i suludo lijep.

Slično je i s tamburom. Već su dosta posla napravili prethodnici, a velika je stvar i to što je instrument inauguriran na mjesto akademskog glazbala u Osijeku i Zagrebu. Mnogo na njegovoj promociji rade i pojedinci poput Filipa Novosela. Zajedno s pijanisticom Mijom Elezović prošle je godine izdao album Susreti sa sedam novih djela hrvatskih skladatelja. Važna postaja bila je i Glazbena tribina u Osijeku, čija je središnja tema 2021. bila baš tambura. Pa i ciklus Mladih glazbenika u Matici hrvatskoj već godinama ugošćuje i mlade tamburaške talente. Dobar tempo daje, dakako, i Tamburaški orkestar HRT-a, nošen svježom energijom i pozitivnom ambicijom novoga dirigenta Matije Fortune. To potvrđuje i njegova prva sezona, u kojoj je 21. travnja u Studiju Bajsić održan šesti od sedam koncerata recentne sezone pod vodstvom njegova kolege, maestra Stjepana Vugera.

Tambura je danas na putu na kojem je ne tako davno bila i harmonika / Izvor Tamburaški orkestar HRT-a

Koncert je ponio naslov Harmonika i tambura, pa iako je započeo komorno, skladbom Time Frame za bisernicu, brač, čelo (ne violončelo, nego instrument iz porodice tambura) te klavir Laure Mjeda Čuperjani, a nastavio se orkestralnim obradbama Talijanskog koncerta J. S. Bacha (Marko Bertić) i Holbergove suite E. Griega (Franjo Pećarić), sve je nekako, uključujući naslov, upućivalo na to da će u središtu biti skladba naručena za tu prigodu – Meetup za harmoniku i tamburaški orkestar s udaraljkama Laure Mjeda Čuperjani.

Ako je namjera sastavljača programa, za koji je zaslužan maestro Vuger, bila izbaciti sastav tamburaškog orkestra iz zone komfora, Laura Mjeda Čuperjani se pokazala kao idealan izbor. Partitura Meetupa je moderna, a skladateljica „nemilosrdna“ prema svemu što bi se moglo nazvati tradicionalnim tamburaštvom, bez loše namjere u tome. Sasvim očigledno, za nju je tamburaški orkestar „samo“ još jedno polje mogućnosti na kojemu ona istražuje, sastavlja i isprobava svoje autorske ideje. Tamburaškom tradicijom, u pozitivnom smislu, ona uopće nije impresionirana.

Načinom na koji slaže formu – oblikovanu kroz niz tonskih situacija u dinamičnom kontrastu – Laura Mjeda Čuperjani sa svakom novom postajom postavlja i nove izazove pred izvođače. Tambure izvode tuttističke udare gustih akorda i repetitivne figure brzoga toka, poliritamske strukture raspoređene u prostoru, glissanda na ležećim tonovima i velike nalete zvuka. Na trenutke orkestar poprima i elektroakustičku kvalitetu, i, ruku na srce, izvedba je najbolja tamo gdje se izvođači uspijevaju osloboditi navika i onoga kako inače funkcioniraju.

Posrijedi jest koncertantna kompozicija s harmonikom u prvom planu, ali je fokus autorice usmjeren prvenstveno na različite vrste „susreta“. Ivan Šverko pokazuje superiornost u vladanju instrumentom, a kroz to i dugotrajan put koji je i harmonika prošla do akademski i koncertno priznatoga glazbala. U njegovoj izvedbi osjeća se i fizička blizina suradnje sa skladateljicom, koja trenutačno obnaša dužnost dekanice na Muzičkoj akademiji u Puli, na kojoj Šverko djeluje pri Odsjeku za klasičnu harmoniku. Vuger je s druge strane i harmonikaš, a i on i Šverko polazili su pulski razred Boruta Zagoranskog.

Tambura je danas na putu na kojem je ne tako davno bila i harmonika. U pretpostavci da je riječ o prvome takvom ostvarenju u našoj glazbi treba biti oprezan, jer u opusu Adalberta Markovića, primjerice, nalazimo Koncertantni trenutak. No definitivno je riječ o ostvarenju visoke ambicije, i sigurno ih nema, ako uopće, mnogo sličnih, koje tjeraju izvođače da naprave dodatni napor, redefiniraju izvođačke tehnike, prošire izvodilačke artikulacije i uvedu nove vrste izražajnosti. Mozart nije mogao ni sanjati Votana. A da ga ima, kao što je onomad imao Stadlera, što mislite, kako bi skladao? Izgleda da je tambura sada spremna i na takav izazov.

Za to, dakako, nije dovoljan tek jedan „meetup“, i bit će potrebno još mnogo kompozicija, i još mnogo dobrih izvođača do postizanja konačnog cilja. Izvedba skladbe Time Frame rekla je također nešto o tome. Meetup Laure Mjeda Čuperjani poticajan je korak. Izazovan sljedeći bila bi provjera može li cijela jedna koncertna večer izdržati „pritisak“ sličnoga skladateljskog prosedea.

Kako stvari stoje, možda nećemo dugo čekati da se i to dogodi.