Švedski stol u Čakovcu

I evo nas konačno u samom Čakovcu! Do njega smo malo vrludali, no ni jedan odvojak nije bio lišen poveznice s kroatističkom strukom – bilo da je riječ o lokalitetima, bilo o ljudima. Grofove Zrinske sreli smo i prije dolaska i ulaska u srce njihova dvorca u Čakovcu, no i ovdje smo se prije ulaska u samo središte njihova Staroga grada zaustavili kod spomenika čovjeku kojega smo također putem već susreli. Još 1904. godine na rubu Parka Zrinskih postavljen je spomenik ranije spomenutome hrvatskom banu i pjesniku Nikoli VII. Zrinskom u obliku kamenoga stupa, visokog oko 8 metara, ponos i nezaobilazna veduta Čakovca i Čakovčana. Nikola je bio i vojskovođa i pjesnik, pa je spomenik težio ujediniti oboje. U sredini spomenika nalazi se Nikolin reljef, a na vrhu se raskrilio brončani orao koji stoji na maču i na liri, što simbolizira slavljenikove atribute  – ratničku slavu i pjesništvo. Nikola je bio častan čovjek, koji ni u jednoj prigodi nije tajio svoje hrvatstvo, pa premda su mu spomenik postavili Mađari kako bi naglasili pripadnost ovih krajeva Ugarskoj, narod nisu mogli zavarati. Budući da su se držali nacionalnih načela svojega bana, ni nacionalni osjećaj ovdašnjih žitelja nije bio poljuljan.

Stari grad Zrinskih u Čakovcu

Prisustvovala sam otkrivanju ploče na glavnom ulazu u dvorac, postavljenu o 300. obljetnici pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671, koju je 1971. otkrio tadašnji predsjednik Matice hrvatske i moj dragi mentor na magisteriju, akademik Ljudevit Jonke

Dobro je što smo se najprije zaustavili kod elegantnoga spomenika Nikoli VII. Zrinskom prije no što ćemo ući u njihovu kuću, Stari grad. On tu stoji već dugo, pa je i bio svašta i vidio koješta. Prije nego što je postao solidno građena utvrda, u 13. st. na njegovu je mjestu stajala drvena utvrda dok je u njoj stolovao grof Dmitar Čak. Taj je čovjek važan zato što je grad upravo po njemu i dobio ime Čakovec. Od 14. st. već je u posjedu Zrinskih, koji će ondje stolovati dugo, pet generacija. Osim čestih čarki s raznim neprijateljima, grad je teško stradao i u potresu 1738. godine, no tada dobiva i nove gospodare, a to su grofovi Althani. No ni oni se ovdje neće dulje zadržati. Godine 1791. prodaju ga grofovima Fištetićima. Grad je promijenio mnoge gospodare, a imao je i razne funkcije, pa je tako, između ostalog, u njemu neko vrijeme bila šećerana, pa sudovi i škola, sve dok 1954. nije postao vlasništvo Muzeja Međimurja Čakovec. Za javnost je otvoren godinu dana nakon toga, u svibnju 1955. godine.

U vrijeme našega posjeta grad je bio prilično derutan, doimao se kao stalno gradilište (koje je znalo dugo i mirovati da se ne radi ništa), a takav je bio i desetljećima nakon našega posjeta 1995. godine. Znam da je obnova zahtjevna i skupa, pa onda i spora. Potpuna obnova nije završena ni do danas. Još se radi na obnovi krila palače (s neizvjesnim rokom završetka radova).

Ploču na glavnom ulazu u dvorac, postavljenu o 300. obljetnici pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, otkrivanju koje sam i prisustvovala, pogledali smo i pročitali, no nigdje nije pisalo ono što sam znala: da ju je 1971. otkrio tadašnji predsjednik Matice hrvatske i moj dragi mentor na magisteriju, akademik Ljudevit Jonke. Ako sam studentima i rekla taj podatak, on im nije značio ono što je značio meni. Njima je Jonke bio samo ime iz stručne literature. Čim se izgubi osobna veza, stvari postanu takve: gole činjenice.

U Čakovcu ti je sve nadohvat ruke. Svako malo vraćali bismo se nezaobilaznoj građevini u gradu, u vrlo slikovitom stilu mađarske secesije (kasnije mi je stalno izranjala pred oči dok sam prolazila Suboticom, koja obiluje takvim građevinama). Mislim da je u vrijeme našega posjeta ondje bila knjižnica, no ne znam je li i danas. Imala sam dojam da se u Međimurju živi mirno, a već je tada slovilo kao područje uređena gospodarstva, marljivih ljudi, osobito zidara, profesionalnih vozača i željezničara, što nije nimalo čudno ako se zna da je prva željeznička pruga u Hrvatskoj (1860) bila ona koja je povezivala, počevši od Budimpešte preko Nagykanizse, Kotoribu, Čakovec i Pragersko. U Kotoribi je „cug mašina fučnula / saka sega dva-tri put je kušnula“, i tako su se puca i dečko na tom provincijskom kolodvoru rastali, a tko zna koliko se takvih „kušnutih“ iz rata i vratilo. Međimurje (lepo, zeleno, cvetićem ograjeno) svoj je muzički izraz našlo tako prirodno u molu. To je ona stalna sjeta (nas) rubnih da lako možemo omrknuti u jednoj, a osvanuti u drugoj državi. 

Sad na gozbu! Mislim da je na početku hrvatske države lakše bilo doći do političara nego danas, tako je i meni uspjelo (ni sama ne znam kako) doći do prvoga međimurskog župana, Marijana Ramušćaka (1993‒1997), i izmoliti za studente nešto za pod zub. Župan se isprsio tako bogatim švedskim stolom u Centru za kulturu da bi se tu nasitilo i dvostruko više ljudi od nas. Najprije kratko predavanje o Međimurju, a onda je gozba mogla početi. Studenti su se nagurali oko stolova, grabili i više nego što su mogli pojesti, a ja sam stajala sa strane i gledala. Kad su uspjeli podići pogled sa svojih tanjura, začuđeno su pitali: „Profesorice, vi nećete jesti?“ „Jela bih i ja da imam iz čega. Niste mi ostavili ni tanjur.“ Shvatili su. Rezultat učinkovite pouke pokazali su u Trakošćanu. Ondje su blagovali pristojno i obazrivo. Švedski stol u Čakovcu poslužio je, osim punjenju trbuha, još jednoj zornoj obuci.

Neka međimurska mjesta (Lopatinec, Štrigovu) opisala sam u knjizi Malena mjesta, a sad ću samo projuriti Prelogom (ondje su ionako brzi, imaju najstariji hrvatski speedway klub) i Murskim Središćem, nekoć rudarskim mjestom, u kojem predstavnici Rudarskoga zbora svake godine na Svjetski dan rudara (2. ožujka) uz spomenik rudaru polažu vijenac i pale svijeće. U Sv. Martinu na Muri gledali smo samo crkvu; ludog akvaparka tada nije bilo. No sjećam se da je ondje jednu Marinu ugrizao konj! Kako to zaboraviti?