Stara slika s novim tonom

Dim cigareta lebdi / svuda oko nas /
 i lagano brodi / kroz poluprazan bar /
lica sva u znoju / Oči suzne, zašto, tko to zna / svatko svoju tugu / s punom čašom dijeli /
jer tad je sretniji na čas.

Stihovi rock-sastava Time s njihovog istoimenog antologijskog albuma napisani su prije pola stoljeća, ali odjekuju kao da su od jučer: opijati raznih sastava i načina djelovanja dolaze u modu, da bi ih zamijenili neki drugi, još moderniji, ali „kralj alkohol“ (kako glasi i naslov spomenute skladbe Dade Topića) ostaje među nama kao upozoravajući primjer opake, društveno prihvatljive supstance koju je teško ili gotovo nemoguće potpuno iskorijeniti. Problemom alkoholizma uspješno su se bavili mnogi glazbenici raznih žanrovskih predznaka (The Bottle Let Me Down Merlea Haggarda i Alcohol Kinksa samo su dva primjera), ali i filmski redatelji sa svih meridijana i paralela. Ograničimo li se na naše prostore, mnoge će iznenaditi da je ugledni vinkovački književnik i redatelj Joza Ivakić još 1929. potpisao polusatni nijemi film Birtija – naturalističku dramu o problemu i kobnim posljedicama alkoholizma u ambijentu ondašnjega slavonskog sela. Branko Marjanović u glavnoj ulozi i njegove kolegice i kolege Krunoslava Ebrić-Frlić, Milivoj Ganza i drugi, uvjerljivo su iznijeli mučnu „spletkarsku“ obiteljsku priču u kojoj ovisnost o alkoholu dovodi do višestruke obiteljske tragedije.

Film Birtija iz 1929. ozvučen je glazbom „uživo“ sastava LHD / Izvor Klinika za psihijatriju Vrapče

O svim intrigantnim detaljima filma, o pozadini njegova nastanka i nedavnoj digitalnoj restauraciji, te o načinu na koji mu je sisački instrumentalni rock-bend LHD dao novu zvučnu podlogu, više smo saznali 6. lipnja u dvorani Klinike za psihijatriju Vrapče, u povodu Dana prava osoba s duševnim smetnjama. Projekciji tog edukativno-igranog filmskog ostvarenja uz živu svirku LHD-a prethodio je razgovor u kojemu su sudjelovali liječnički eksperti (uključujući ravnateljicu Klinike Petranu Brečić), potom Toni Šarić kao agilni umjetnički direktor festivala DORF (u sklopu kojeg je film u ljeto 2023. u Vinkovcima doživio premijeru), a govorili su i Vjeran Pavlinić iz restauratorskog odjela pri Hrvatskoj kinoteci te, dakako, basistica LHD-a, Lada Furlan Zaborac.

Saznali smo da je ovaj gotovo sto godina star film nastao u sklopu prosvjetiteljskog projekta filmskog odjela Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, što je uglavnom poznato, ali i to da se film još tada, 1920-ih, masovno prikazivao u gradovima i selima diljem Kraljevine Jugoslavije, što je s obzirom na slabu opismenjenost ondašnjeg pučanstva – fascinantan podatak: slika govori više od tisuću riječi! Pavlinić je pojasnio tehniku kojom su se služili u restauratorskom postupku u kojem je korišten original na zapaljivoj nitratskoj vrpci, a očito je da sadržaj i poruka iz Birtije lako uspostavljaju komunikaciju sa svim epohama i publikama, pa i današnjom.

O tome svjedoči i sjajna originalna glazba trija LHD, izraslog na ruševinama slavnih Bambi Molestersa. Njihov autorsko-izvođački senzibilitet, čvrsto oslonjen na američke idiome šezdesetih, nije kompatibilan s ugođajem ruralne Slavonije 1920-ih, ali praksa katkada prkosi teoriji. U razgovoru prije projekcije i usporednog koncerta, Lada Furlan Zaborac istaknula je upravo činjenicu da su se članovi sastava, gledajući film prvi put, usredotočili na spoznaju da tema korespondira s današnjicom, što im je olakšalo pristup poslu. „Stvarati glazbu za nijemi film nije isto što i raditi glazbu za film koji već ima zvuk, a proces se pogotovo razlikuje od skladanja za vlastiti autorski album“, pojasnila je basistica. „Nismo željeli živahnu glazbu kakva se obično povezuje s gegovima nijemih crno-bijelih filmova. Krenuli smo drugim putem. Tema je ovdje teška, pa smo u ozvučavanju filma Birtija pokušali pratiti emocije i dramaturgiju; nadamo se da nam je to pošlo za rukom.“

Kad je projekcija napokon počela i kad su Lada, Hrvoje i Dinko zauzeli mjesto na improviziranoj sceni dvorane u Vrapču ispunjene pacijentima bolnice i glazbeno-filmskim entuzijastima, bilo je jasno da je grupa itekako vješto i nadahnuto objedinila staru sliku i novi ton. Premda su ranije nastupili u nekoliko gradova u istom kontekstu, svaki je član tijekom izvedbe pažljivo pratio ono što se događa na „platnu“, vodeći računa o ritmu, dinamici i atmosferi, prilagođavajući glazbu svakoj sceni i kadru, ali i psihološkom stanju likova. Valja pritom dodati da je, bez obzira na specifičnost umjetničkih namjera, LHD zadržao prepoznatljiv stil sazdan od surf stilizacija, psihodelije i natruha svjetske glazbe. Po završetku projekcije, sastav je odsvirao kraći dodatak zaokružujući,  kako neki ističu, možda najneobičniji koncertni nastup godine, najneobičniju projekciju godine ili, još preciznije, proces srastanja dviju umjetnosti koje su uvijek išle ruku pod ruku. S tom razlikom što se fuzija ovdje odvija u realnom vremenu, pred publikom, putem žive svirke, premošćujući žanrove, trendove i povijesna razdoblja.

Dakako, LHD nije prvi sastav koji je posegnuo u arhivu kako bi nijemom filmu iz nove perspektive pridružio ton. Svestrani zagrebački jazz-rock sastav Chui sličan je – i slično uspješan – podvig obavio ozvučivši nijemi dokumentarac Berlin: simfonija velegrada njemačkog redatelja Waltera Ruttmanna iz 1927. U koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u studenome će nastupiti američki gitarist i skladatelj Marc Ribot koji je, uz ostalo, poznat i po kreiranju originalnog soundtracka za film Charlieja Chaplina Mališan (The Kid), snimljen u gotovo istom razdoblju, 1921. Sve su to iznimna umjetnička postignuća, no projekt ozvučenja filma Birtija posebno je zanimljiv – ne samo zato što je zasad posljednji u nizu sličnih, ili zbog činjenice da je riječ o hrvatskom autoru; dodanu vrijednost i specifičnu težinu daju mu upravo edukativna poanta i svevremenski motivi u kojima se svako društvo može prepoznati – ondašnje, sadašnje i buduće.