Satira kao potraga za identitetom

Kada neki kazališni izraz prerasta žanr i postaje način mišljenja – to pitanje kao da se iznova, svakog lipnja, otvara na Danima satire Fadila Hadžića, festivala koji je, evo, zašao u četrdeset i osmo godište u kazalištu po čijem utemeljitelju nosi ime. Pozivajući publiku inovativno osmišljenim vizualnim rješenjem koje prikazuje kaktus koji se nadvija nad prepoznatljivom fotografijom Kerempuhove zgrade, Dani satire potiču na aktivan odnos prema vremenu u kojem se počesto čini kako je jedino bodljama moguće osigurati intelektualnu kondiciju. Bodljama koje ne odbijaju, već osiguravaju aktivan, zapitan odnos distanciranosti i odbijanja podlijeganja dominantnoj struji.

Pogubnost upisivanja očekivanja u tuđe osobnosti

Prva predstava u ovom pregledu već potpuno potvrđuje taj stav i, možda i nehotičan, pomalo nedomišljen, no vidljiv programski smjer Dana satire. Ljubičasto sarajevskog Kamernog teatra 55, nastao kao autorski projekt (tekst je zajednički rad glumaca i glumica Tajane Šojić, Maje Izetbegović, Borisa Lera, Sabita Sejdinovića i Ane Kraljević, te redateljice predstave Selme Spahić i dramaturginje Emine Omerović) odvija se u jednom sarajevskom stanu. Sanjin se vraća iz Austrije, dočekuje ga majka Mila i ostatak obitelji (sestra Jasminka, brat Meša, njegova trudna djevojka Katarina). Sve se odvija po očekivanom protokolu obiteljskog okupljanja, majka je pripremila objed na kojem bi se obitelj trebala družiti i čuti novosti jedni od drugih. Međutim, odmah je jasno kako u odnosima nešto ne valja, svi su napeti i stalno iskače neki novi, naoko banalan, razlog nerazumijevanja, koji se pretvara u neugodu.

Iz predstave Ljubičasto sarajevskog Kamernog teatra 55 / Snimio Dženat Dreković

Prvi čin, dobre i čvrste strukture, prolazi tako u klasičnim, dobro poznatim okvirima i registrima obiteljske situacijske drame s komičnim natruhama. Ima tu predrasuda, jednostavnog nerazumijevanja, ali i stvarno neizrečenih, duboko zakopanih traumi. No, kazališni preokret dolazi u drugome, a osobito u trećem činu. Pojavljuje se isprva misteriozan mladić, za kojega se uskoro saznaje kako se zove Ali. Student je engleskog, čini se da je majčin podstanar. No, pokazat će se da je mnogo više, što će brzo produbiti aporije između članova obitelji, rastvarajući predrasude suočene s konkretnim i neočekivanim preokretom u kolo mržnje, potkovano nerazumijevanjima i neopravdanim očekivanjima. I uopće nije važno je li Ali, u konačnici, produkt realnog ili irealnog, njegova pojava snažno rezonira kao frojdijanski podsjetnik na to kako je upisivanje očekivanja u tuđe osobnosti uvijek pogubno.

Ljubičasto uvelike počiva na dvije osnove – sigurnoj, iako za opus te iznimno zanimljive redateljice pomalo rutinskoj, režiji Selme Spahić, i, ponajviše, glumi Tatjane Šojić kao majke Mile, koja je pokazala iznimnu umješnost oblikovanja karaktera povezanu s nepogrešivom glumačkom tehnikom.

Iz predstave Paradiž SLG-a Celje / Snimio Uroš Hočevar

Paradiž (Raj) također je autorski projekt koji uvelike počiva na glumačkoj umješnosti i tehnici, propitujući nesigurnosti i staračke identitete. U produkciji Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i režiji Mattea Spiazzija (dramaturginja je Tatjana Doma) Paradiž je smješten u starački dom.

Emotivni simulakrum društva
na kraju života

Kako to već biva u takvim ustanovama, u domu živi zbir pojedinaca različitih životnih navika, karakternih osobina i interesa. Od neumornog čitatelja, preko šahista i popravljača odavno zastarjele elektronike, do ratnog veterana, plesačice i proricanja budućnosti, dom funkcionira kao simulakrum i sinegdoha društva koje je bilo i koje sada, sabrano u nužno skučene dimenzije dnevnog boravka ustanove, reljefno prikazuje svoje značajke.

U programskom letku označena kao „gorka komedija“, Paradiž to i jest, ali je ujedno i socijalna studija te, možda i ponajviše, izvedbeno dorađena cjelina. Predstava je, naime, gotovo potpuno bez riječi, glumci ne izgovaraju replike, auditivno prenošenje značenja svedeno je na povremenu glazbu u pozadini. Igra počiva na pokretu i organizaciji mizanscene. Vizualno su dominantne velike, izobličene krabulje koje glumci nose na glavama, dozivajući tako tradiciju talijanske commedije dell’arte, i to masku kao jedno od njezinih u suvremenom kazalištu (koje od tog kazališnog oblika često baštini više nego što otvoreno pokazuje i priznaje) rjeđe korištenih izražajnih sredstava. Organiziran kao niz minijatura, Paradiž se, nakon što je ocrtao domsku svakodnevicu, zaključuje kulminacijom – smrću kao redovitim zaključkom domskog života. U ponešto sentimentalno organiziranoj sceni, na pozornici se pojavljuju mladi, prvi puta u cijeloj predstavi bez krabulja, odvodeći svoje starije parnjake kako bi, doslovno, otplesali u smrt.

Prožet emocijama, ali i uspjelim i domišljatim rješenjima koja dobro integriraju kazališnu tradiciju u ipak samosvojnu cjelinu, Paradiž, u kojem glume Žan Brelih Hatunić, David Čeh, Maša Grošelj, Lucija Harum, Aljoša Koltak, Rastko Krošl, Urban Kuntarič, Manca Ogorevc, Lučka Počkaj, Tanja Potočnik i Branko Završan, tek je mrvicu predugo, no toplo i osjećajno suočavanje s neumitnim.

Satiričke opomene o cenzuri

Cenzura nije neumitna, iako se takvom može činiti svakome tko se susreo s njezinim oštricama i zna koliko može otkidati iz srži svake kreativnosti. Upravo je cenzura tematska okosnica teksta Akademija smeha (Akademija smijeha) japanskog dramatičara Kôkija Mitanija, koju je, u režiji Milice Kralj, produciralo beogradsko kazalište Atelje 212. Temeljena na povijesnim događajima te jasno datirana u neposredan početak Drugog svjetskog rata, Akademija smeha cijela se odvija u cenzorovu uredu, kamo hodočasti mladi pisac, noseći cenzoru svoj tekst, persiflažu Shakespeareova Romea i Julije, na odobrenje za izvođenje. Cenzor, bivši kolonijalni dužnosnik na službi u Mandžuriji, koji se kazalištem počeo baviti isključivo po birokratskoj direktivi, želi se, naravno, iskazati u svom poslu, što čini tako da odbija dati odobrenje i traži velike promjene u tekstu. To pokreće niz slično strukturiranih prizora u kojima pisac donosi cenzoru dramu u koju su uvrštene sve dalekosežnije i bizarnije promjene, od uvođenja motiva iz Hamleta u dramu, do uvrštavanja poklika „Bože čuvaj cara!“. Izmijenjene verzije pisac uvijek mora donijeti „do sutra“, a često ih i sam mora izvesti pred cenzorom.

Čvrste strukture i jasnih okosnica radnje, Akademija smeha u ovoj je produkciji tako i strukturirana, iako se ne uspijeva osloboditi karikaturalnih pretjerivanja, koja znaju zaći i u predrasude. Tako cenzor (Goran Jevtić) govori naglašeno artificijelno, gotovo skandirajući, čime zasigurno želi oponašati intonaciju koju zapadni slušatelji najčešće čuju u japanskom jeziku. I cenzor i pisac (Uroš Jakovljević) odjeveni su u stiliziranu japansku mušku odjeću, što je na sličnom tragu (osobito znajući kako se, vrlo vjerojatno, kasnih tridesetih i ranih četrdesetih tokijski urbani pisac koji koketira sa zapadnjačkim kazalištem te državni službenik ne bi tako odijevali). Unatoč tim prečacima, ali i stanovitoj zamornosti, Akademija smeha i dalje se može zainteresirano gledati kao satirička opomena.

Ljubičasto, Paradiž i Akademija smeha, unatoč vrlo raznorodnim tematskim i izvedbenim naglascima dijele jednu karakteristiku – satira jest smijeh, ali je i identitetska potraga za boljim u sebi.