Raskrinkati Sherlocka Holmesa

Među najveće zlotvore 20. stoljeća naš je pisac Igor Rajki, u jednom našem razgovoru, uvrstio Staljina, Freuda i Sherlocka Holmesa. Za prvoga nema sumnje, za drugog se ne bih složio, ali shvaćam što je htio reći, međutim, treći me zbunio – tim više što doma kao veliku dragocjenost čuvam priče Arthura Conana Doylea iz časopisa Strand, u prekrasnom izdanju Omladinske biblioteke Grafičkog zavoda Hrvatske, urednika Branka Matana, s izvornim ilustracijama Sidneyja Pageta i u prijevodu nenadmašne Gige Gračan. Upravo je Paget zaslužan za sliku suhonjavog detektiva u dugom kaputu i s kapom s dva šilta, ali sada nas više zanima njegov moto Dedukcija, moj Watsone, dedukcija! Njegovo umijeće da iz neznatnih tragova, pepela cigare, igle za kravatu ili zvuka koraka ispriča posve detaljnu priču o nepoznatim osobama i događajima, zapanjuje čitatelje do danas, i nadahnulo je mnoge sljedbenike, najprije u detektivskim romanima, a potom u forenzičkim serijama. Moć forenzičara da iz tragova (znakova, rekli bi semiotičari) točno rekonstruiraju svaku priču, utjecala je na to da mi općenito prihvaćamo da je svijet logičan, razumljiv i objašnjiv, te da se umnim naporima može ovladati stvarnošću; mislim da je Rajki na to mislio.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2024. 
S češkog prevela Katica Ivanković

Čapekove Pripovijetke iz jednog i drugog džepa, izvorno objavljene 1927. i 1929, idu u suprotnom smjeru, i najbolje bi ih bilo nazvati antidetektivskima. Hrvatskom su čitatelju poznate od 1951, u prijevodu Ljudevita Jonkea, kada je izbor iz njih objavljen zajedno s izborom iz još dviju Čapekovih zbirki, kao dio nastojanja da se kronično preozbiljnoj hrvatskoj književnosti da injekcija češkog humora. Danas je njihovo integralno izdanje, u prijevodu Katice Ivanković koji ne zaostaje za velikim prethodnikom, također nužno, ali u drugu svrhu – da se suzbije proširena zabluda da je Holmes svemoguć. Već je prva priča, Slučaj doktora Mejzlíka, simptomatična: mladi detektiv hitro je riješio slučaj pljačke židovske dobrotvorne udruge, i tako iznenada postao policijska zvijezda, ali nema pojma kako je to postigao. On nakon posla bez razloga luta kišnim Pragom, u slobodno vrijeme prekontrolira posjetioce jednog zloglasnog pansiona, da bi se u gluho doba noći mimoišao s nepoznatim koji ima neki prah na cipelama – te u nadahnuću shvatio kako bi to mogao biti prah iz probušene vatrostalne pregrade sefa, pa je, dakle, prolaznik pljačkaš. Je li ga uhitio zahvaljujući policijskoj revnosti, slučaju, nadahnuću ili talentu? Nema pojma, i to ga muči.

Mi znamo da ga je uhvatio zahvaljujući abdukciji, trećem načinu logičkog zaključivanja, različitom i od indukcije i od dedukcije (da, i veliki Holmes bio je u zabludi da deducira, kad je zapravo abducirao), koji je 1867. opisao Charles Sanders Peirce. Dok kod dedukcije konkluzija nužno slijedi iz premise, abdukcija je slična indukciji, jer konkluzija slijedi iz vjerojatnosti, a možda i samo iz mogućnosti. Holmes zapravo nije uvijek sličan forenzičarima koji se kreću od uzroka na učinak, nego često ide obrnutim putom, a to je da na temelju posljedica pretpostavlja uzrok; taj je put vrlo opasan, i na njemu se lako zaluta, ali Holmes na njegovu kraju redovno izvuče priznanje krivca pa njime naknadno opravda svoje razmišljanje. Tim je putem bio krenuo i praški policijski službenik dr. Mejzlík te je slijedio sumnjivca s prahom na cipelama do onog sumnjivog svratišta, da bi tek pretresom njegove sobe došao do ključnih dokaza, opljačkanog novca i provalničkog alata – dokaza za zločin za koji tada još nitko nije niti znao da je počinjen.

Iz jednog džepa Čapek vadi priče koje slijede tu kockarsku stranu Sherlocka Holmesa, kao u priči u kojoj se ubojica djevojke nađe zahvaljujući tramvajskoj karti i jednom računu iz njezine torbice, ali ne bez iznimno hrabrog nagađanja detektiva; ili u priči u kojoj je svjedok prometne nesreće pijani pjesnik koji se događaja ne sjeća, ali ga je potom nesvjesno šifrirao u nadrealnoj pjesmi; u trećoj priči traženi objekt nitko ne može naći jer se nalazi u željezničarevu dvorištu, a onamo nitko nije zašao zbog natpisa da je zabranjeno hodati po pruzi – slučajevi su, dakle, rješivi, ali samo uz pomoć mašte, nikakva metoda tu ne može pomoći.

Iz drugog džepa Čapek vadi još teže oružje kojim napada našu racionalnost: u jednoj priči svjedok začuje razgovor o ubojstvu, ali na jeziku koji ne razumije pa policiji ne može dati detalje; u drugoj poludjeli zločinac ubija policajce bez ikakva razloga; u trećoj je netko pucao na čovjeka, no ne može se ustanoviti zašto. Čapekova je iracionalnost katkada mračna, jer silazi u dubinu zla; može biti i metafizička, naprimjer kada opisuje istragu pred Strašnim sudom; zna izazivati tjeskobu, kao u priči o vidovnjaku u kojoj više ne znamo je li riječ o zločincu ili državnom tužitelju; no preteže vedar humor, u kojem razum nekad nadvlada glupost, a nekad taj isti razum zastane poražen pred sudbinom ili slučajem, kako već želite, i zauzme skromniji stav.