Prekomjerna prekogranična potraga

Prije trinaest godina autor ovoga teksta kratko se u Vijencu osvrnuo na sve dotadašnje (1993‒2011) hrvatske nastupe na Bijenalu u Veneciji. Naslov tog rezimea glasio je Prolazna, ali ne i najviša ocjena, na taj način odražavajući vrijednosni sud. Naslovnom se konstatacijom odmah nastojalo ukazati na izostanak kako optimalnih (nažalost), tako i katastrofalno loših (srećom) nastupa. Oscilacija je, međutim, itekako bilo. Također, ukazano je i na problem nepostojanja uvijek istoga izložbenog paviljona, uslijed čega su dotadašnje prezentacije (njih deset) bile realizirane na ukupno sedam različitih adresa. U sveopćoj jurnjavi po glomaznoj manifestaciji poput Bijenala nipošto nije poželjno posjetitelje primoravati da nečiji paviljon svaki puta iznova  traže negdje drugdje. A taj problem itekako još uvijek postoji s obzirom na to da se šest posljednjih hrvatskih nastupa – a upravo će o njima ovdje biti riječi – odvijalo na isto toliko lokacija, uz dodatnu opasku kako u slučaju nastupa iz 2022. valja zapravo govoriti o odsustvu bilo kakve lokacije, odnosno o disperzivnim kratkotrajnim lokacijama u sklopu nekih drugih nacionalnih paviljona s istodobnim svođenjem vlastitoga na svojevrsnu oglasnu ploču smještenu u jednom ne odveć zamjetljivom izlogu. Ali, krenimo redom.

Vlatka Horvat posredstvom kurira prima radove od svojih kolega i kolegica te ih izlaže u hrvatskom paviljonu

Između neba i zemlje (2013) 

Za Bijenale 2013. tadašnja je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić premijerno uvela princip po kojemu se koncept hrvatskoga nastupa određuje na temelju prethodno raspisanog natječaja. Do tada je, naime, bila praksa da ministar imenuje povjerenika odnosno kustosa, a taj bi pak po vlastitu nahođenju odabrao jednog ili više izlagača. Na natječaju je od devet pristiglih prijedloga pobijedio onaj multimedijalne umjetnice Kate Mijatović i kustosa Branka Franceschija naslovljen Između neba i zemlje.

Kata Mijatović domaćoj struci nije bila nepoznata autorica, a njezina umjetnička poetika zasnovana na arhiviranju snova u osnovi se dobro uklapala u utopijsko-imaginarni karakter središnje tematske izložbe Enciklopedijska palača glavnoga kustosa Bijenala Massimiliana Gionija. Hrvatski paviljon nalazio se u sali Tiziano smještenoj u lijepom predjelu Venecije – postoje li tamo uopće oni koji nisu takvi –  nasuprot otoku Giudecca. Multimedijalni projekt Kate Mijatović sastojao se, dakle, od online baze podataka o snovima te prostornih instalacija, odnosno videa, te je zacijelo predstavljao jedan od natprosječno uspjelih hrvatskih nastupa.

Studije drhtanja (2015) 

Princip natječajnog odabira ekipe koja će predstavljati Hrvatsku nastavio se i 2015, kada su s projektom Studije drhtanja: Treći stupanj odabrani multimedijalni umjetnik Damir Očko i njegov kustos Marc Bembekoff. Bio je to začetak prakse odabira umjetnika/umjetnica koji surađuju s inozemnim kustosima/kustosicama te time stječu stanovite međunarodne reference. U tom je trenutku takvo nešto djelovalo itekako osvježavajuće, da bi tijekom narednih godina metastaziralo u gotovo pa pravilo.

U svakom slučaju, Očko je autor poznat po produkcijskom perfekcionizmu, što se odrazilo i u relativno dugotrajnim pregovorima oko odabira lokacije za hrvatski paviljon. Izbor je, nakon promjene prvotno planirane lokacije, pao na palaču Pisani Santa Marina, u koju su se autorovi multimedijalni radovi na temu ljudskoga tijela kao društveno-političkog subjekta doista dobro uklopili. Zahvaljujući kustosu Bembekoffu, hrvatski je paviljon ponešto dobio i na međunarodnoj vidljivosti te su se na njegovu otvorenju, u osjetnoj većoj mjeri nego ranije, osim hrvatskoga, mogli čuti i neki drugi jezici.

Iako je igrao na kartu nečega što bismo mogli nazvati emocionalnim promišljanjem, Očkov koncept doimao se odveć klinički preciznim. Nastup nedvojbeno za solidnu ocjenu, ali lišen metafizičkoga šarma prethodnoga.

Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu / Foto Hugo Glendinning / izvor Ministarstvo kulture i medija RH

Horizont očekivanja (2017) 

Ministrica Nina Obuljen Koržinek na svoju je dužnost stupila prekasno da bi bila u mogućnosti provesti natječaj za prezentaciju Hrvatske na Bijenalu 2017, pa se iz objektivnih razloga morala privremeno vratiti principu izravnog imenovanja povjerenika i kustosa. Odlučila se za ambicioznu Branku Benčić, koja je za nastup na Bijenalu odredila Tinu Gverović i Marka Tadića. Taj nastup mogli bismo okarakterizirati kao pokušaj spajanja poetičnosti (Gverović) i hermetično-istra­ži­vačkog pristupa (Tadić) pod za­jed­ni­čkim nazivom Horizont očekivanja. 

Nažalost, cjelokupni umjetničko-kustoski tim nije iznašao formulu kako odgovoriti izazovima ekstremno nezahvalnog izlagačkog prostora unutar Arsenala, uz Giardine središnjega prostora Bijenala. Spomenuta je lokacija, doduše, izuzetno posjećena – svatko tko dođe na Bijenale nužno onamo navrati – ali istodobno i implicitno prolazna. Bilo je, dakle, nužno ići s, u vizualnom smislu, nešto agresivnijim radovima, a Tina Gverović i Marko Tadić ponudili su nešto posve suprotno.

Postav je djelovao kao izložba u nastajanju, a posjetitelji često nisu uopće bili svjesni da se nalaze u hrvatskom paviljonu. Štoviše, nogama su zapinjali za eksponate čudeći se o čemu je ovdje uopće riječ. Slike Tine Gverović tvorile su nekakve nedorečene instalacije, a isto je vrijedilo i za Tadićeve hermetične animacije. Horizont očekivanja kao da se izvitoperio u horizont nedorečenosti. Bio je to, nažalost, jedan od najslabijih hrvatskih nastupa.

Tragom nestajanja (2019) 

Sljedeći Bijenale, onaj iz 2019, donio je povratak principa biranja hrvatske selekcije posredstvom natječaja. Tako je odabran naglašeno aktivistički nastrojen umjetnik Igor Grubić uz kustosku potporu Grkinje Katerine Gregos. Grubić je sklon izložbenom pomodarstvu i kao takav uvijek pažljivo osluškuje trendove, odnosno njeguje svoje međunarodne kontakte, a sve zajedno rezultira i njegovom pojačanom međunarodnom vidljivošću u odnosu na neke autentičnije autore i autorice.

Nastup na Bijenalu odvijao se pod nazivom Tragovi nestajanja (u tri čina) u – za cjelokupni koncept nedvojbeno prigodno odabranom – prostoru Calle della Regina. Postsocijalističko propadanje tvornica bio je središnji motiv Grubićeva koncepta koji se sastojao od animiranog filma i niza dokumentarističko-autorskih fotografija raspoređenih u ladičarima, odnosno na panoima. Sve je, zapravo, odisalo izvitoperenom empatijom i laboratorijskim ugođajem. Također, bilo je pomalo dirljivo na baneru izložbe promatrati ime grčke „kustoske zvijezde“ ispisano gotovo jednako velikim slovima kao i ono izlagačevo.

Bez naziva (2022) 

Nakon angažmana Katarine Gregos svi su pomislili kako je došao red na pokušaj s čisto domaćim snagama. Dogodilo se, međutim, suprotno. Tako je na Bijenale 2022. odlukom natječajne komisije otišao projekt Bez naziva radikalnog umjetnika Tome Savića Gecana, zajedno s kustosicom Elenom Filipovic. I umjetnik i kustosica, naime, svoje karijere grade gotovo isključivo u inozemstvu. A tamo uglavnom i prebivaju. I nije tu riječ o nerazumijevanju domaće sredine. Tomo Savić Gecan tijekom devedesetih godina te početkom 21. stoljeća neprijeporno je bio izuzetno zanimljiv autor, ali s vremenom su njegovi koncepti sve više odlazili u smjeru izolirane i samodostatne radikalnosti.

Hrvatski paviljon nije postojao, a plaćeni su izvođači periodično i iznenada nastupali u paviljonima nekih drugih država, te pantomimom interpretirali neke, putem algoritma odabrane, svjetske događaje. Ovdje apsolutno nikome nije bilo jasno što se događa. Nemoguće se oteti dojmu kako je takav koncept bio namijenjen isključivo žiriju koji na Bijenalu dodjeljuje nagrade. Nije se dogodilo. Jedino je umjetnicima i kustosima odaslana jasna poruka: otiđite iz Hrvatske pa ćete možda biti njezini predstavnici u Veneciji.

Stranci posvuda (2024) 

I dok je na Bijenalu 2022. hrvatski paviljon bio ukinut, na ovom aktualnom nastup se upravo odvija unutar relativno prostranog prostora Fabrica 33 u četvrti Cannaregio. Jedino što je sada ukinut izlagač, ili u ovom slučaju izlagačica, koja se prometnula u svojevrsnu aktivnu korespondenticu. Vlatka Horvat posredstvom kurira prima radove od svojih kolega i kolegica te ih izlaže u hrvatskom paviljonu. Također, zauzvrat im šalje svoje autorske razglednice. A nad svime bdije kustosica Antonija Majača. I umjetnica i kustosica, dakako, žive izvan Hrvatske.

Postav je to implicitno zbrčkana i infantilna karaktera, ali se zato savršeno uklapa u koncepciju Stranci posvuda  glavnoga kustosa Adriana Pedrose. Uklapa se, ali na isforsiran i skup način. A kao amortizacija cijene umjetničine polugodišnje rezidencije u Veneciji ističe se kako će sav izložbeni inventar biti recikliran!? Više se, zapravo, radi o svojevrsnom statementu, nego o izložbi. Također, poprilično je iritantno i autoričino licemjerje. Ona se, naime, služi kuririma kako bi izbjegla korporativnu instituciju pošte, ali zato cijelo vrijeme u paviljonu „visi“ na internetu. Valjda nas uči kako su telekomunikacijske korporacije simpatičniji vinovnici kapitalizma od onih znatno klasičnijih poštanskih.

Nadajmo se da su umjetnica i kustosica posjetile australski paviljon te pogledale kako tamošnji umjetnik Archie Moore na formalno-sadržajnoj, ali također i aktivističkoj razini tretira brutalan povijesni odnos prema aboridžinskoj populaciji. To što je australski paviljon nagrađen Zlatnim lavom nesumnjivo predstavlja najsvjetliji trenutak ovogodišnjega Bijenala.