Predstava iščezla u magli i labirintu

Predstava Dugo putovanje u noć, prema drami Eugenea O’Neilla (1888–1953), u režiji Ivice Buljana, treća je premijera u pulskom Istarskom narodnom kazalištu u sklopu sezone naslovljene Oda mladosti. Poput svojih repertoarnih prethodnica, Majke i djeteta i Brodova od papira, ova predstava u fokus stavlja obiteljske odnose koje karakterizira disfunkcionalnost i napetost, dominantno između roditelja i djece. Svim trima predstavama zajednički su obračuni roditelja i djece koja se nastoje osloboditi balasta neke vrste Ur-traume i/li krivnje koju su im stariji (ne)namjerno prenijeli. Također, dijaloge djece i roditelja nerijetko obilježava jednosmjernost, neslušanje i govorenje jedno preko drugog, predbacivanje krivnje i nemogućnost razumijevanja drugog. Izostanak suosjećanja i neprestano okrivljavanje posebno dolaze do izražaja u ovom, kako se daje naslutiti iz programske knjižice, autofikcijskom komadu američkog dramatičara.

Vrijeme radnje drame smješteno je u jedan dan, što se može naslutiti u originalnom naslovu Long Day’s Journey into Night, a u hrvatskom se prijevodu to izgubilo. U njezinu je središtu obitelj Tyrone: otac James (Marko Mandić), majka Mary (Alma Prica) i njihovi sinovi, stariji brat James Jr. ili Jamie (Rok Juričić) i mlađi Edmund (Luka Grbić). U drami se inače pojavljuje i lik sluškinje Cathleen, ovdje izostavljen, budući da je njezina pojava gotovo epizodna, a time je sav prostor ostavljen u potpunosti dinamici obitelji Tyrone.

Snimila Jelena Janković

Upravo dinamike i ritma kritično nedostaje ovoj inscenaciji, glumačka suigra vrlo je sterilna, iako neke pojedinačne izvedbe glumaca, poput monologa majke Mary i sina Edmunda, zaslužuju pohvalu. Alma Prica točno pogađa nepredvidljivost karaktera i kretnje ovisnice o morfiju, koja rapidno izmjenjuje usporenost s maničnim agresivnim ispadima kada se osjeti promatranom od strane svojih ukućana. Grbić je u izvedbi Edmundovih poetičnih monologa, koji uključuju citiranje Baudelairea i pronalaženje smisla življenja u osluškivanju ritma prirode, iskren i uvjerljiv.

Pozadinska glazba (Mitja Vrhovnik) signalizira tenziju između likova koja neprestano izmiče, ne samo na razini teksta što je podnošljivo, ali ono što nije, jest na razini izvedbe koja ostaje vrlo monotona i potom teško probavljiva.

Povremenu stabilnu glumačku igru remeti vakuum scene koja je uglavnom gola i prazna sa svega nešto elemenata scenografije i rekvizita. Naime, prvi se dio predstave igra na prosceniju scene INK-a sa spuštenim zastorom i u nekoliko instanci glumci prolaze dubokim novoobnovljenim gledalištem Dvorane Ciscutti, da bi se u drugom dijelu iza zastora otkrila vizualno i estetski zanimljiva scenografija (Aleksandar Denić) poda koji dizajnom zrcali labirintski postavljena neonska svjetla. Ta labirintska formacija svjetla ispod koje glumci igraju aludira na tragičnu sliku obitelji Tyrone iz koje se neće iščupati nitko, pa ni oni mlađi. Za razliku od Ibsenovih komada u kojima neki likovi djece uspijevaju napustiti roditeljski dom čiji su stanovnici figure živih mrtvaca, ovdje smrt stiže pomladak u obliku ovisnosti naslijeđene od roditelja. Otkrivanje dubine scene, iza koje se nalazi gledalište Male scene INK-a, čije se stepenice koriste za odlazak na gornji kat kuće u kojoj se radnja odvija, dodatno pojačava dojam praznine scene koju je teško nadomjestiti glumačkim izvedbama, već i tako hladnim i grčevitim, zbog čega predstava u konačnici djeluje nedovršeno.

Ipak, da ostavim prostora osobnom kuriozitetu, odabir Marka Mandića da igra ulogu proslavljenog glumca Jamesa Tyronea koji nikada nije otkazao izvedbu, svakako je zanimljiv u kontekstu Mandićeve karijere, njegovih monodrama MandićStroj i MandićCirkus. Kako saznajemo od samog Jamesa, da bi se obogatio i osigurao da više nikada ne iskusi siromaštvo kao u djetinjstvu, postao je robom jedne predstave i jedne uloge. Ideja glumca čije tijelo više nije njegovo vlasništvo i postaje slugom nekog drugog, bila to uloga, predstava ili, u krajnjem slučaju, publika, prati spomenute Mandićeve monodrame. Taj odnos robovanja dobro se zaokružuje ovisničkim karakterima svih četvero likova kojima ni morfij ni alkohol ne utažuju traumatsku bol. Provodni motiv magle, koji je možda trebao označavati međuprostor između roditelja i djece, koji zbog dubokih nagomilanih traumi srljaju u beskonačne svađe i sukobe, nažalost se prebacio na odnos predstava ‒ publika.