Pravi je trenutak za Kafku

Početkom lipnja, točnije 3. lipnja 1924, umro je književnik Franz Kafka. Cijeli je svijet obilježio tu stogodišnjicu, kao što je i 2023. obilježena 140. godišnjica njegova rođenja. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Kafkina se obljetnica obilježava izložbom fotografija, crteža, citata iz njegovih djela, misli njegovih proučavatelja, te izborom njegovih knjiga, u njemačkom originalu i u prijevodima na hrvatski.

Na jednom od panoa naveden je tekst velikoga hrvatskog germanista Viktora Žmegača iz 1979: „Kafkin je svijet u biti suvremeni svijet, zbilja puna kobnih protuslovlja i pogubnog besmisla, ali koja se suvremenicima čini ‘normalnom’ jer se čovjek – kako je to Kafka spoznao – prilagođava iskrivljenostima i apsurdu.“

Otvaranje izložbe u Knjižnici Filozofskog fakulteta / Foto Marko Uzelac (@B.a.n.s.t.e.r.)

Citat se izvrsno uklopio u temu okruglog stola u fakultetskoj knjižnici. Poznati hrvatski znanstvenici, komparatisti, germanisti i filozofi, Nadežda Čačinovič, Dean Duda, Tomislav Brlek, Marijan Bobinac i Milka Car, pokušali su odgovoriti na pitanje zbog čega je Kafka toliko aktualan, intrigantan i, u konačnici, nespoznatljiv.

Pražanin iz židovske obitelji najzagonetnija je književna osobnost 20. stoljeća, o čemu svjedoči odnos između njegova opsegom nevelika opusa i goleme kritičke i publicističke literature o njemu. Mitu zvanom Kafka pridonijela je i njegova posljednja, nepoštovana, želja upućena prijatelju Maxu Brodu: „Sve što je ostalo nakon moga odlaska… u smislu dnevnika, rukopisa, pisama (mojih i tuđih) nacrta i svega ostalog, sve to neka se spali nepročitano.“

Plakat izložbe o Franzu Kafki

Moderatorica skupa Milka Car napomenula je kako je ovih dana njemački politički tjednik Der Spiegel stavio Kafkin lik na naslovnicu, što pokazuje da javnost, i čitalačka i proučavateljska, tretira Kafku i kao kanoniziranog autora i kao popkulturnu ikonu.

„Kafkino djelo signatura je Europe“, kazao je Marijan Bobinac. Njegovo su djelo na neki način opustošila različita, mahom isključiva tumačenja, od filozofsko-teoloških, psihoanalitičkih, povezanih sa židovskom mistikom, do strukturalističkih i poststrukturalističkih. Srećom, Kafka je i dalje itekakav izazov.

Ono što Kafku locira u svjetsku književnost, prema mišljenju Deana Dude, jesu tri stvari. Ponajprije, problem svijeta rada. Nema modernističkog autora koji je toliko privržen modeliranju svijeta rada u svojim fikcionalnim radovima (i u Procesu i u Zamku i u Preobražaju) poput Kafke. Druga je odrednica teatralizacija svijeta, sve je u njegovim tekstovima  kao u kazalištu, promatranje. Treći motiv je prostor. Sve se događa u zatamnjenim dijelovima prostora, u hodnicima, u tišinama…

Nadežda Čačinovič prevela je, iz rukopisa, Kafkine dnevnike i to joj je dragocjeno iskustvo, zahvaljujući kojemu je stekla drukčiji pogled na autora. Riječ je o bilježnicama ispunjenima tekstovima koji nisu isključivo autobiografski. U njima nalazimo nacrte pisama i literarne skice, aforizme i putopisne zapise, pa i čitave pripovijetke od kojih su neke kasnije objavljene. Dnevnički zapisi, koji su na hrvatskom nedavno objavljeni u izdanju TIM pressa, daju uvid u Kafku čovjeka s osjećajima, strahovima, ambicijama.

Nadežda Čačinovič kaže kako nije sklona biografizmu, ali je radeći na prijevodu stekla nove, važne spoznaje. Ono što je Kafka smatrao književnim poslom itekako razlikuje od svakodnevnog zapisivanja. Saznajemo da je volio ići u kino i kazalište, ne radeći pritom razliku između visoke i niske kulture, podjednako je zalazio u varijete, kao i u državno kazalište. Saznajemo, primjerice, i to da je pokazivao netrpeljivost prema nekim suvremenicima… Kafka, dakako, govori i o za njega iznimno važnim temama, primjerice o specifičnom položaju Židova u Pragu, malim zemljama, manjinskim zajednicama, kao i o jeziku, osobito malim jezicima. Inače, govorio je nekoliko jezika: njemački, češki, francuski i jidiš, koji je naučio u odrasloj dobi. Najviše ga je zanimalo upisati se u njemački jezični prostor, i to ne bečki ili praški, nego berlinski. U Dnevnicima je napisano, kaže Nadežda Čačinovič, nešto apsolutno novo, nešto što nije moguće naći u onome što mu prethodi.

Tomislav Brlek citirao je jednog od prvih Kafkinih analitičara, Waltera Benjamina, koji je razmatrao kako Kafka piše. Konstrukcija njegovih tekstova potiče čitatelja na tumačenje, a istovremeno mu uskraćuje potvrdu ispravnosti toga tumačenja. U skladu s time, pokazuje se kako su njegove slike jasne, ali neobjašnjive. „Najviše me u pisanju muči metafora“, zapisao je Kafka. Pisanje se mora služiti općim mjestima, ali mora ono što opisuje dovesti u pitanje. Iz toga slijedi da se Kafka ne može svesti na nešto što je protumačivo. To najbolje znaju prevoditelji Kafkinih djela na druge jezike. U izvanredno velikoj prijevodnoj recepciji, poznat je slučaj francuskog prevoditelja koji je za višekratno ponavljane Kafkine riječi tražio sinonime. Tomislav Brlek kaže kako ga je, misleći da popravlja Kafkin tekst, zapravo kvario.

Svi sudionici okruglog stola na Filozofskom fakultetu složili su se da Kafkino djelo poziva na ponovno čitanje. Ili, kako je kazao Dean Duda: „Kafki treba dati da govori tekstom, a ne kulturnim floskulama… Pravi je trenutak da se vratimo Kafki kao literaturi.“