Povijest korupcije njemačke obitelji Thurn und Taxis

Klaus Buchenau profesor je povijesti na Sveučilištu u Regensburgu. Bavi se poviješću religije, nepovjerenjem u državu i poviješću korupcije. S njim razgovaramo povodom izlaska knjige na engleskom jeziku From Grand Estates to Grand Corruption: The Battle over the Possessions of Prince Albert of Thurn und Taxis in Interwar Yugoslavia.

Plemićki zemljoposjednici 1918. još uvijek su posjedovali goleme dijelove njezina teritorija, posebno u dijelu nove države koja je prije pripadala Habsburškoj Monarhiji. S otprilike 38.000 hektara, knez Albert od Thurn und Taxis bio je najveći privatni vlasnik šuma u novom kraljevstvu. Jugoslavenski političari tražili su izvlaštenje, pravdajući svoje postupke povijesnom pravdom. Upletene strane borile su se za svoje interese različitim sredstvima, od tužbi do međunarodne arbitraže i političkog lobiranja.

U Hrvatskoj obitelj Thurn und Taxis nije pretjerano poznata. Možete li nam dati njihov povijesti okvir?

Obitelj Thurn und Taxis porijeklom je niže plemstvo iz sjeverne Italije. Ulaze u službu habsburškog vladara Maksimilijana I. u 15. stoljeću, kada počinju graditi poštanski sustav između važnih gradova Svetog Rimskog Carstva. U 17. stoljeću, dobivaju poštanski monopol. Početkom 19. stoljeća izgubili su taj monopol, ali je kuća Thurn und Taxis obeštećena novcem i zemljom. Ostali su važni poduzetnici i veleposjednici. Novcem od odštete kupuju velika zemljišta u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Do danas su najveći vlasnici šuma u Njemačkoj, ali su svoj biljeg ostavili i u Češkoj, Poljskoj i Hrvatskoj.

Od kada obitelj vežemo za Regensburg?

Preselili su se u Regensburg 1741. godine, kada su dobili vrlo važnu poziciju u glavnom upravljačkom tijelu Svetog Rimskog Carstva. Nakon ukinuća Carstva, preuzeli su napušteni samostanski dvor u Regensburgu kao svoju rezidenciju. Njihov posjed datira iz 1812. godine. I dalje je u vlasništvu obitelji, ali je i reprezentativni primjer plemićke arhitekture u Regensburgu.

Kako su došli do posjeda u Hrvatskoj, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije?

Radilo se o privatnoj prodaji između obitelji Thurn und Taxis i samih prodavača šuma, među kojima su bile plemićke obitelji Erdődy i Batthyány. Ove su obitelji bile u financijskim teškoćama, pa su počele prodavati svoja zemljišta. Nije mi poznato jesu li trebali određene dozvole od habsburških vladara, ali kao rimokatolici Thurn und Taxis su bili bliski vladajućoj kući u Beču.

Kako ste akademski pristupili ideji korupcije u obitelji Thurn und Taxis?

U historiografiji ima malo literature na temu korupcije. Ona se često ne definira jasno. U humanističkim se znanostima korupcija manje veže za razvijene definicije nego u društvenim znanostima i više se pokušava shvatiti što određeno društvo razumije kao korupciju. U svojoj sam knjizi bliži društvenim znanostima, jer koristim agencijsku teoriju u kojoj postoji naredbodavac ili principal, te agent koji prima naredbe i obavlja posao za principale. Agent u tom odnosu ima vlastiti interes i može prevariti principala u kontaktu s klijentom. Čin prijevare, u kojemu agent najčešće dobiva materijalni probitak, kao i klijent, jest korupcija. Naravno, postoje i drugi oblici korupcije, ali agencijska je teorija odličan čimbenik objašnjavanja izvora podataka.

Preko 70 posto izvora u mojoj studiji dolazi upravo iz arhiva Thurn und Taxisa koji pokušavaju upravljati svojim agentima u Kraljevini Jugoslaviji. Tu sam pratio što agent radi za plemićku kuću, radi li taj posao ispravno i koja sredstva pritom koristi, kao i jesu li ta sredstva učinkovita i zakonita.

Je li takav oblik korupcije bio prihvaćen kao „normalna stvar“ u navedenim povijesnim okvirima?

Uglavnom je Kraljevina Jugoslavija bila znatno uređenija u 1930-ima nego u desetljeću prije. To se odnosi i na zakonodavstvo. Korupcija je 1920-ih bila puno vidljivija i „normalnija“, ali je postojala svijest o tome što je korupcija. Razvili su se i zakoni u kojima se naglašavaju podmitljivost i pronevjera. Država je imala svoje korupcijske skandale koji su istraživani, a ponekad se i kažnjavalo. No korupcija je bila dosta relativizirana jer su političari oko premijera Nikole Pašića sebi dosta toga dozvoljavali, pa se o tome i pisalo u novinama. I Pašićev sin bio je u mnogim koruptivnim skandalima, ali ga je srbijanski premijer redovito spašavao od sudskog progona.

Agenti kneževske kuće Thurn und Taxis, posebno oni koji su radili u Beogradu, objašnjavali su potrebu novca za mito kao način „kako se poslovi rade na Balkanu.“ Time su sami stvarali sliku „balkanske korupcije“ ne bi li dobili novac, a kneževska kuća to je prihvaćala kao olakšavajući argument za korupciju. Oni često nisu znali postoji li otvorena ruka nekog političara ili je agent izmislio razlog kako bi se domogao financijske koristi. U dalekom Regensburgu principali su bili u magli.

Opišite nam slučaj koruptivnog djelovanja obitelji, osobito vezano za šume Gorskog kotara.

Većina radnje moje knjige događa se u Beogradu. No postoje i podaci o njihovim aktivnostima u Karlovcu, Delnicama, Lokvama, odnosno svim mjestima gdje su imali svoje šume i urede. Dvadesetih godina obitelj se borila protiv odluke nove jugoslavenske države za sekvestracijom njihovih posjeda. Odmah po osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 14 tisuća jutara najbolje šume u Gorskom kotaru je eksproprirano. Do 1929. godine obitelj se borila protiv ovih odluka uglavnom preko Beograda jer su smatrali da su tamo vlast i glavni protivnici. Budući da nisu imali veza s Beogradom, unajmili su srbijanske odvjetnike. Njihov je savjet bio velika akcija podmićivanja, kao i pokušaj ulaska u državne institucije i sudove kako bi se paralelno djelovalo i formalnim putem.

Rezultati nisu bili u potpunosti zadovoljavajući. Od kraja 1920-ih, obitelj Thurn und Taxis počinje djelovati preko hrvatskih institucija i razvija drugačiji odnos prema hrvatskim seljacima. Stav kneževske vlasti prema seljacima bio je vrlo tvrd, smatrali su ih revolucionarima koji su stvorili kaos i nered. Knez nije imao nikakve konkretne prijedloge seljacima ili Hrvatskoj seljačkoj stranci. Lakše mu je bilo djelovati preko Beograda koji je imao drugačiji odnos prema goranskim šumama. Političari Srpske radikalne stranke imali su veći interes predati posjede u jugoslavenske kapitalističke ruke, odnosno bogate pojedince koji su štitili vladu. Interes hrvatskih seljaka koristili su samo retorički.

Kneževska je obitelj shvatila da je potrebno raditi s hrvatskim političarima, šumskim administracijama, ali i odlaziti na seoske zborove i objasniti što Thurn und Taxis misli o odšteti, diobi, ustupcima u agrarnoj reformi, odnosno prihvatiti kompromis. U to doba agentima postaju Hrvati, većinom šumski činovnici, ali i pripadnici hrvatske političke elite poput obitelji Frangeš, te odvjetnici. U kriznim su situacijama nastavili s procesom podmićivanja u Beogradu, ponekad i paralelno.

Koliko su bili uspješni?

Već 1935. godine Thurn und Taxis pokušavaju u svoju borbu uvući nacističku Njemačku. Došli su do geopolitičara Albrechta Haushofera (po izvorima čini se da je i tu podmićivanje imalo svoju ulogu), kako bi stvorili kontakt s nacističkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom. Razlog tomu jest skoro potpuna eksproprijacija posjeda u Gorskom kotaru, koja se dogodila tijekom agrarne reforme u Jugoslaviji. S usponom premijera Stojadinovića, vlast postaje profašistička. Thurn und Taxis to shvaća kao svoju mogućnost i pokušava utjecati na Beograd preko nacista, apelirajući na borbu za njemačku prisutnost u Jugoistočnoj Europi i zaštitu Nijemaca. Tako 1938. godine započinju pregovori između Jugoslavije (uključujući Banovinu Hrvatsku 1939.), njemačkoga Reicha i Thurn und Taxisa. Kada su pregovori stagnirali, počeli su pritisci u drugim aspektima politike prema Jugoslaviji preko njemačkog veleposlanstva u Beogradu.

Jugoslavija je pristala na kompromis preko kojega je obitelj uspjela sačuvati 65 posto posjeda i dobiti veliku odštetu za ostatak tijekom 16 godina. Dolaskom Drugog svjetskog rata, Thurn und Taxis pokušavaju ponovno promijeniti ugovor kako bi dobili i više od 65 posto povrata. Začudili su se da ustaše nemaju drugačiji stav u odnosu na hrvatske građanske političare. Izvori ne pokazuju je li NDH uopće plaćala odštetu. Najveći dio odštete nikada nisu dobili jer su komunisti sve privatne posjede nacionalizirali, te ugovor smatrali ništavnim.

Posjetili se Gorski kotar, pa čak i razgovarali sa stanovnicima. Kakvo je to iskustvo bilo?

Bio sam u Lokvama i Karlovcu. Iako teško, u Karlovcu sam uz pomoć arhivista u Državnom arhivu pronašao kuću glavne uprave. Pitao sam stanare znaju li u kojoj kući žive i znaju li išta o bivšim vlasnicima. Neki su znali ponešto, ali nisu bili svjesni što kneževska kuća danas radi, uključujući pokušaje suda oko odštete jer smatra da je ugovor iz 1939. pravno važeći.

U Lokvama sam pronašao kuću u kojoj su bili smješteni šumari i administracija               Thurn und Taxisa. Komunisti su sve to oduzeli i pretvorili nekretninu u stanove za radnike šumarije. Naišao sam na čovjeka koji je dosta znao o povijesti kuće, pa mi je ispričao neke detalje i počastio me domaćom šljivovicom. Lijepo su nas primili, nisu nas smatrali njemačkim neprijateljima!

S obzirom na odnos prema nacistima, jesu li pripadnici obitelji Thurn und Taxis shvaćeni kao kolaboracionisti?

Uglavnom u historiografiji nisu smatrani kolaboracionistima, iako postoje razna gledišta. Na razini ideologije, Thurn und Taxis je tradicionalna katolička obitelj koja nije bila otvorena za „moderne“ fašističke ideje, posebno oko pitanja u kojima su nacisti bili u sukobu s Katoličkom crkvom. U Njemačkoj ih je samo zanimalo mogu li dobiti podršku države za svoja pitanja. U arhivima je primjetno da prilagođavaju fašističke pozdrave i stil pisanja u svojim pismima prema nacističkim dužnosnicima, no toga nema u korespondenciji s drugim akterima.

Lokalni diskurs u Regensburgu je sporan. Pokušalo se dokazati da ja nisam dobro shvatio povijesne događaje, te da su knezovi bili mnogo veći fašisti od onoga što sam napisao. Kao dokaz prilaže se kupoprodajni ugovor nekog zemljišta gradskoj vlasti u vrijeme kada je ona bila u rukama nacista. Istina, Thurn und Taxis nisu bili u pokretu otpora, ali ja bih ih okarakterizirao više kao borce za vlastiti interes.