(Polu)san realniji od stvarnosti

Barem od romantizma, čovjekovi trenuci na razmeđi sna i budnosti, kada se osobne egzistencijalne drame osjećaju snažnije, zaokupljaju književnost i kazalište, koji kao da su fascinirani stalnim upisivanjem značenja u taj rubni, liminalni prostor (među)svijesti. Dina Vukelić dramatičarka je koja se u svojim dosadašnjim radovima često poigravala tako definiranim koordinatama (su)realnog, ostvarujući ih u stalnom dijalogu sa stvarnosnim, angažiranim motivima utemeljenima u generacijskom iskustvu (u Zagrebu se još uvijek reprizno mogu pogledati Moderni oblici patnje u Gavelli, te Digitalno sama, u produkciji upravo Empiria teatra, obje na tom estetičkom tragu). U okvirima istih motivskih koordinata nalazi se i nova predstava Empiria teatra, temeljena na tekstu Dine Vukelić, u režiji Ive Srnec Hamer One male stvari nakon polusna. Praizveden još 2016. na Hrvatskome radiju, ovdje ponešto osuvremenjen, tekst tematizira četvero (vrlo) mladih osoba, dvije djevojke i dva mladića, koji na scenu donose svoje egzistencijalne prijepore razdoblja kada se identiteti počinju stvarati, a osobnosti lomiti.

Glumci se dobro nose sa zadacima stalnih pomaka na razmeđi konkretnosti i fantastike / Snimio Filip Milković

Dovoljno svatkovići da se u njima moguće prepoznati i s njima se identificirati, ali i dovoljno karakterizirani kako bi izmakli stereotipu i bili uvjerljivi, oni na sceni naizmjence iznose svoje priče. Prva djevojka (igra je Ema Šunde) završila je humanistički fakultet, živi odvojeno od roditelja te se želi financijski osamostaliti tako da nađe posao, u čemu se suočava s korporativnim bezdušjem koje lomi njezin identitet već na razgovoru za posao. Sljedeći je mladić (Andrija Nazlić), student prava zapeo negdje između prve i druge godine, koji ne može prikupiti koncentracije za bilo što složenije od videoigara i naivnog ulaganja u Bitcoin. Njegova je sušta suprotnost djevojka (tumači je Dorotea Ilečić Sever), preambiciozna maturantica koja namjerava upisati medicinu i baviti se patologijom, no prije toga će je vlastite ambicije sputati tijekom vožnje tramvajem. Konačno, posljednji svoju priču iznosi mladić, pisac u pokušaju (Damian Humski), kojega kreativna blokada koči da dovrši i pošalje rad na književni natječaj. Iz ovih je opisa likova jasno kako se radi o mjestima vrlo prepoznatljivima svakom tko se pokušao suočiti s vlastitim identitetom, preispitati ga, odrediti.

Generacije obilježene životom u svijetu stalne internetske prisutnosti, društvenih mreža, TikToka i Instagrama, gdje se pažnja prosječno zadržava manje od minute, a produkcija vlastitih identitetskih krhotina funkcionira kao pogonsko gorivo i, doslovno, financijski mjerljiv uspjeh, ne uspijevaju od tih krhotina u stvarnosti stvoriti valjan, dobro posložen i ugođen mozaik. Umjesto njega, krhotine se samo izbacuju i mrve u sve manje komadiće, dok ne preostane potpuni slom koji nije moguće ponovno sastaviti.

Na malenoj sceni Centra mladih Ribnjak, Iva Srnec Hamer One male stvari nakon polusna zaogrće u bijele zavjese i pokoji viseći metalni lanac (scenografkinja je Sara Haas), naznačujući tako poetsku dimenziju polusna, razdoblja u kojem se lomovi otkrivaju i rastvaraju. Predstava stalno pluta između značenjske doslovnosti, identifikacijske konkretnosti i poetizirane izmaknutosti, što daje nejednake rezultate. Poneki su prizori odvedeni do granice ukidanja povezanosti s cjelinom (npr. početak predstave, gotovo stihovanih i vrlo općenitih replika i kretnji), dok su drugi vrlo doslovni i značenjski konkretni (bacanje etiketa po glumici Emi Šunde, borba s kreativnom blokadom Damiana Humskog). Koketira se s komikom (prizor intervjua za posao, iritantno ponavljanje poznatih glasovnih najava iz tramvaja), poigrava razinama irealnog (personifikacije kreativne blokade i inspiracije). Jasno podijeljena na četiri minijature, od kojih je svaka posvećena jednom liku, predstava ipak počiva na suigri, jer u svim prizorima sudjeluju svi glumci, preuzimajući niz uloga koje nastaju u (pod)svijesti trenutaka polusna.

Njih četvero (Ema Šunde, Dorotea Ilečić Sever, Damian Humski, Andrija Nazlić) vrlo se dobro nose sa zadacima stalnih pomaka na razmeđi konkretnosti i fantastike na značenjskom, odnosno kolektivnog i individualnog na karakternom planu. Na premijernoj izvedbi nije bilo slabije karike među njima, a suigra se ostvarivala čak sa stanovitom lakoćom zaigranosti.

Zaključno, One male stvari nakon polusna predstava je koja spaja dugo nasljeđe književne preokupacije granicom između realnog i irealnog s aktualnim generacijskim nesigurnostima. Unatoč ponekom režijskom prečacu i pretjeranoj doslovnosti, čini to uvjerljivo i autentično, dotičući zainteresiranog gledatelja, osobito ako je i sam generacijski blizak likovima.