Pijanizam između nota i slobode

Nastupom japanskog pijanista Makotoa Ozonea zaključena je aktualna sezona Simfonijskog orkestra HRT-a. Ozoneov boravak u Zagrebu bio je još jedna dobra „posljedica“ Pascala Rophéa na mjestu šefa dirigenta na završetku njegove druge uspješne koncertne sezone. A budući da je Ozone gostovao i na posljednjem ovosezonskom koncertu Jazz orkestra HRT-a, dok je između našao vremena skoknuti i do Glazbene škole Pavla Markovca te tamo održati predavanje za mladu publiku u sklopu projekta Behind the scenes Hrvatskoga društva skladatelja, mogao se tjedan od 6. do 12. lipnja nazvati i Tjednom Ozonea u Zagrebu, pri čemu taj umjetnik izuzetne karijere nešto takvo i zaslužuje.

Pijanist Makoto Ozone uz Simfonijski orkestar HRT-a / Snimio Jasenko Rasol / HRT

Još je na konferenciji za medije, u najavi sezone, Miron Hauser, umjetnički voditelj Jazz orkestra HRT-a, izrazio oduševljenje činjenicom da će jazz umjetnik toga formata gostovati u našoj sredini. Oduševljenje je bilo neskriveno, ali i s pravom izrečeno.

Nije Ozone prvi među jazz pijanistima koji se odlučio približiti klasičnoj glazbi. Niti prvi koji je iz takve pozicije pohodio Zagreb. Nije on, međutim, niti prvi put u Zagrebu. Fotograf Damil Kalogjera prije koncerta s ponosom pokazuje fotografije mladog Ozonea s kraja osamdesetih, na kojima se on, s ekipom mladih glazbenika predvođenih legendarnim vibrafonistom Garyjem Burtonom, nalazi u garderobi ZKM-a, a potom i u BP Clubu.

Za novi susret sa zagrebačkom publikom Ozone ne žali truda te pred publiku podastire prvo Ravelov Koncert u G-duru, a zatim i Gershwinovu Rapsodiju u plavom. Plavo pritom nije boja, nego specifični način izvođenja, no i Ozone, i Rophé to vrlo dobro znaju. Kuloarima prije koncerta kola priča o šibicama koje klarinetisti iz orkestra izvlače za izvedbu legendarnog glissanda s početka Gershwinova djela, no bila to istina ili ne, glissando svira prvi klarinetist u orkestru, Domagoj Pavlović, a u njegovu uvjerljivom solu ima i rapsodičnosti i onog blue.

Ozone svira notni tekst, ali u nekim trenucima dopušta si slobodu improvizacije. Nekoć je improviziranje ili sviranje vlastitih kadenci bilo uobičajeno i u klasičnoj glazbi. Danas se, ipak, notni tekst uglavnom drži Svetim pismom. Ozone, koji se, prema vlastitim riječima, u klasici našao slučajno, toga se, međutim, ne mora držati. Barem ne u svakom trenutku. Šef dirigent Njujorške filharmonije Alan Gilbert kaže da takvo ponašanje drugima ne dopušta, no u slučaju Ozonea to ipak čini. Dopušta mu to, s razlogom, i Rophé.

Ozone se ipak ne odlučuje na svoj način odsvirati početak drugoga stavka Ravelova koncerta, što ponekad čini. Pa ipak, uvodeći gramatiku i vokabular jazza u meso Ravelove skladbe, odvodi djelo od pravila čeličnog pijanizma i nudi sasvim novo iskustvo. Mnogi će se nakon Ozonea zasigurno vratiti čitanjima poput onog Marthe Argerich (koja će taj koncert svirati ovog ljeta i na Ljubljanskom festivalu), no nitko Ozoneu ne može poreći nove i iznenađujuće, a redovito s ukusom oblikovane, glazbene prostore koje svojim pijanizmom otvara.

Slobodom koju si dopušta kod Ravela, trijumfira kod Gershwina. Sve pritom izgleda jednostavno, no ključ je u komunikaciji s glazbenicima, kako ističe. Kadence kod Gershwina pretvaraju se u Ozoneove elaborirane pijanističke ekspozee, ispunjene mnogom uzbudljivom glazbom, s brojnim muzičkim asocijacijama i referencama. Previše njih za samo jedan tekst.

Previše i da bi završna kompozicija sa studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Filipa Horvata došla do većeg izražaja, iako je njezino uključivanje u program bila lijepa gesta i dobra prilika za predstavljanje jednog mladog autora. Kvalitetan zanat u klasi Zlatka Tanodija mogao bi se uz malo sreće pokazati dobrom startnom pozicijom. Moguće je zamisliti kako se njegovo ime uskoro pojavljuje na odjavnoj špici nekog filma na velikom platnu. Tko zna?

Gesta za bis bila je izvedba Ozoneove vlastite kompozicije posvećene Mozartu, u kojoj su mu se pridružili gudači, a u solu i klarinetist Domagoj Pavlović, sada uz Ozonea ispred orkestra. Ozone je odabir kompozicije objasnio time da solisti nakon uspješne izvedbe obično sviraju solo, no da se uz takve glazbenike morao odlučiti za zajednički nastup. Lijepo. Dodatna gesta bila je Ozoneova rođendanska čestitka jednoj od violinistica iz orkestra odsvirana za klavirom. Od 6. lipnja Makoto Ozone definitivno je ljubimac zagrebačke publike.

Završetak je pripao Gershwinovu Amerikancu u Parizu pod vodstvom zadovoljnog Rophéa i uz angažirane članove njegova orkestra. Još uvijek pod dojmom zarazne amerikanštine, otputili smo se nakon koncerta u sparnu noć, a zajedno s njom ususret novoj sezoni ansambala HRT-a koja je upravo izašla u javnost.