Perelandra

Napisana u mračnim trenucima neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata, od 1938. do 1945, Svemirska trilogija Clivea Staplesa Lewisa (1898–1963) bezvremeni je klasik koji oduševljava brojne naraštaje, koliko zbog same ljepote pripovijedanja toliko i zbog ključnih životnih pitanja kojima je prožeta. Za središnju figuru trilogije C. S. Lewis stvorio je možda najupečatljiviji lik svoje karijere, briljantnog i hrabrog filologa dr. Elwina Ransoma. Prvi dio trilogije, Izvan tihoga planeta, objavljen je u prijevodu Mije Pavića u izdanju nakladničke kuće Verbum 2023, a drugi dio Perelandra, iz kojega donosimo ulomak, izlazi krajem lipnja.

Veličanstvena i napeta trilogija, koja uključuje i posljednji nastavak Ta strašna snaga, spaja najbolje značajke fantasy i SF literature vodeći čitatelja u središte epske bitke između sila svjetlosti i sila tame.

Nekoliko godina nakon povratka s Malacandre (Marsa), Elwin Ransom kreće u novu misiju na planet Perelandra (Veneru), svijet nalik Edenu. U opisima tog planeta ogleda se raskoš Lewisove imaginacije.

- - - - -

Napustivši željeznički kolodvor u Worchesteru i zaputivši se prema tri milje udaljenoj Ransomovoj ladanjskoj kući, pomislio sam kako nitko na tom peronu ne sluti istinu o čovjeku kojem odlazim u posjet. Ravna pustopoljina što se prostirala preda mnom (jer cijelo selo leži iza i sjeverno od kolodvora) činila se posve običnom. Tmurno se poslijepodnevno nebo ni po čemu nije razlikovalo od jesenjega poslijepodnevnog neba bilo kojega drugog dana. Ništa neobično nije se moglo primijetiti ni na onih nekoliko kuća i skupina crvenoga ili žućkastog drveća. Tko je mogao i zamisliti da ću se samo malo podalje u tom tihom krajobrazu susresti i rukovati s čovjekom koji je živio, jeo i pio u svijetu četrdeset milijuna milja udaljenom od Londona, koji je Zemlju gledao s mjesta s kojega se ona doima tek sićušnom točkom zelene vatre i razgovarao s bićem čiji je život započeo prije no što je planet na kojem živimo postao nastanjiv?

Jer Ransom se na Marsu nije susreo samo s Marsovcima. Ondje se susreo s bićima zvanim eldili, napose s velikim eldilom koji je vladar Marsa ili, kako ga oni zovu, Oyarsa Malacandre. Eldili se uvelike razlikuju od svih bića koja nastavaju planete. Njihov organizam, ako se uopće može nazvati organizmom, sasvim je različit od ljudskoga, pa i marsovskoga. Oni ne jedu, ne razmnožavaju se, ne dišu i nisu podložni naravnoj smrti te su stoga sličniji mislećim mineralima nego bilo kojem živom stvoru. Premda se pojavljuju na planetima i naša ih osjetila percipiraju kao bića koja borave na njima, onaj tko bi pokušao precizno utvrditi mjesto koje zauzima eldil u prostoru naišao bi na velike poteškoće. Oni sam svemir („duboko nebo“ ga zovu) smatraju svojim pravim boravištem, a u planetima ne vide zatvorene svjetove nego pokretne točke – čak prekide – u onom što mi nazivamo Sunčevim sustavom, a oni ga nazivaju Arbolovim poljem.

Ilustracija kreirana s pomoću UI Izvor NightCafe

Zaputio sam se k Ransomu nakon što sam primio njegov brzojav u kojem je stajalo: „Dođi u četvrtak, ako možeš. Razgovarat ćemo o poslu.“ Slutio sam o kojem je poslu riječ i zato sam si stalno ponavljao kako će biti lijepo provesti večer u Ransomovu društvu i istodobno bio svjestan da me pomisao na susret s njim ne raduje koliko bi trebao. Brigu su mi zadavali eldili. Na činjenicu da je Ransom bio na Marsu još sam se mogao i naviknuti… ali da je sreo eldile, da je razgovarao s bićem čiji život, kako se činilo, nema kraja… Već samo putovanje na Mars bilo je dovoljno loše. Onaj tko je bio na drugom svijetu ne vraća se nepromijenjen. Tu razliku teško je opisati riječima. Kad vam je osoba koja je u pitanju usto još i prijatelj, to može postati bolno; nekadašnji odnos nije lako obnoviti. No još je gore bilo to što sam sve više bio uvjeren u to da ga, otkad se vratio, eldili ne ostavljaju na miru. Sitnice uočljive u konverzaciji, jedva primjetne osebujnosti u njegovu govoru, slučajne aluzije koje je katkad znao izgovoriti i zatim ih povući s nekom nespretnom isprikom, sve to davalo je naslutiti da se nalazi u neobičnu društvu; da u toj ladanjskoj kući, kako da se izrazim, ima posjetilaca.

Dok sam klipsao praznom i neograđenom cestom što presijeca sredinu Worchester Commona, pokušavao sam se otresti rastuće malaise uz pomoć analize. Čega sam se, poslije svega, bojao? Ali čim sam si postavio ovo pitanje, požalio sam. Zapanjio sam se otkrivši da sam se mentalno poslužio izrazom „bojati se“. Dotad sam se pravio da osjećam odvratnost, smetenost ili čak dosadu. Sada me je pak odao već sam izraz bojati se. Shvatio sam da moja emocija nije ništa više, ništa manje i ništa drugo nego strah. I shvatio sam da se bojim dviju stvari: prvo, da ću prije ili kasnije i sam sresti nekoga eldila i, drugo, da mi se može dogoditi da i sam budem „uvučen“ u cijelu tu priču. Pretpostavljam da ne postoji čovjek koji nije iskusio strah od toga da bude u nešto „uvučen“ – to je trenutak kad shvatite da je nešto što ste smatrali običnom pretpostavkom postalo kruta zbilja i vi se, primjera radi, nađete u Komunističkoj partiji ili u nekoj kršćanskoj Crkvi – s osjećajem da su se vrata za vama zalupila i da povratka više nema. Bio je to klasičan primjer zle sreće. Sam Ransom odveden je na Mars (ili Malacandru) protiv svoje volje i gotovo slučajno, a ja sam s njim i s onim što je ondje doživio postao upoznat posredstvom još jedne slučajnosti. Pa ipak, u ovoj stvari obojica smo se sve dublje uplitali u nešto što ne mogu nazvati drukčije nego međuplanetarnom politikom. Što se moje žarke želje da nikad ne dođem u dodir s eldilima tiče, nisam baš siguran mogu li vam protumačiti to tako da shvatite. Bilo je to nešto više od razborite želje da izbjegnem stvorenja potpuno tuđa nama ljudima, k tome vrlo moćna i silno inteligentna. Istina je bila da je sve što sam o njima čuo služilo povezivanju dviju stvari koje ljudski mozak nagonski drži odvojenima i stoga to povezivanje izaziva šok. O neljudskim inteligencijama skloni smo razmišljati u dvjema različitim kategorijama, od kojih jednu nazivamo „znanstvenom“, a drugu „natprirodnom“. Kod one prve zamišljamo Wellsove Marsovce (uzgred, oni se uvelike razlikuju od pravih Malakandrijaca) ili, kod druge, njegove Selenite. Kod potonje puštamo mašti na volju da slobodno zamišlja mogućnost postojanja anđela, duhova, vila i sl. Ali čim smo prisiljeni prihvatiti da je biće prve ili druge kategorije stvarno, razlika među njima postaje nejasna, a kad je o stvorenju poput eldila riječ, razlika se potpuno gubi. Ova bića nisu bila životinje – utoliko ih je trebalo klasificirati kao pripadnike druge kategorije; ali ipak su bila materijalna, imala su vanjštinu čiju se prisutnost moglo (u načelu) znanstveno dokazati. U tom su smislu pripadala prvoj kategoriji. Razlika između prirodnoga i natprirodnog zapravo se izgubila; tek tada smo shvatili koliku nam je utjehu ta razlika donosila – koliko je ublažavala teret nepodnošljive čudnovatosti koju nam svijet u kojem živimo nameće dijeleći ga na dvije polovine i potičući naš mozak da o tim polovinama nikad ne misli u istom kontekstu. Koju smo cijenu platili za tu utjehu, u smislu lažne sigurnosti i prihvaćene zbrke u mišljenju, posve je druga stvar.

„Ovo je dugačka, pusta cesta“, pomislio sam. „Hvala Bogu što ne moram ništa nositi.“ A onda sam se sjetio da bih nešto ipak trebao nositi: naprtnjaču sa stvarima za noćenje. Opsovao sam u sebi. Zacijelo sam je ostavio u vlaku. Hoćete li mi vjerovati kad vam kažem da sam prvo pomislio da se moram vratiti na kolodvor i „učiniti nešto u vezi s tim“? Naravno, ništa se nije moglo napraviti što se nije moglo jednako dobro obaviti telefonskim razgovorom iz ladanjske kuće. Vlak s mojim stvarima sada je morao biti kilometrima daleko.

Sada to shvaćam jednako kao i vi. Ali u tom trenutku činilo mi se da mi ne preostaje drugo nego vratiti se na kolodvor i već sam se bio zaputio natrag, kad se u meni probudio razum ili svijest, što li, i naveo me da nastavim naprijed. To sam i učinio, iako mi je pritom bilo jasnije nego prije koliko malo želim to učiniti. Činilo mi se to toliko napornim da sam imao dojam kao da mi vjetar puše u lice; u stvarnosti, međutim, bila je to jedna od onih tihih, gluhih večeri kad čujete i vlastito disanje, a počela se lagano spuštati i magla.

Što sam dalje odmicao, to mi je sve teže bilo razmišljati o bilo čemu drugom osim o eldilima. Što je, poslije svega, Ransom zapravo znao o njima? Po njegovim vlastitim riječima, ta vrsta eldila koju je upoznao obično nije posjećivala naš planet, ili je to počela činiti tek poslije njegova povratka s Marsa. Mi imamo vlastite eldile, rekao je, telurske eldile, ali oni su sasvim drukčiji i uglavnom su neprijateljski raspoloženi prema čovjeku. To je, zapravo, bio razlog zašto je našem planetu onemogućena komunikacija s drugim planetima. Po njegovu mišljenju, mi ljudi živimo pod nekom vrstom opsade, na teritoriju koji je okupirao neprijatelj, pod vlašću eldila koji su u ratu i s nama i s eldilima „duboka neba“, odnosno „svemira“. Poput bakterija na mikroskopskoj razini, tako ova pošast, koja zajedno s nama nastava ovaj planet, na makroskopskoj razini nevidljivo prožima čitav naš život i objašnjava onu fatalnu manu koja je glavna pouka povijesti. Da je sve ovo istina, tada bismo, naravno, trebali pozdraviti činjenicu da su neki drugi, bolji eldili, napokon prešli granicu (koja se, kažu, nalazi na Mjesečevoj orbiti) i počeli nas posjećivati. Sve pod pretpostavkom, dakako, da je Ransomov prikaz točan.

Zlobna mi je misao pala na pamet. A što ako je Ransom lakovjeran? Ako nešto iz dubina svemira namjerava napasti naš planet, može li smisliti bolju dimnu zavjesu od ove Ransomove priče? Postoji li, poslije svega, i najmanji dokaz za postojanje navodno zlih eldila na Zemlji? Što ako moj prijatelj, a da toga nije ni svjestan, služi kao most, trojanski konj, pomoću kojega potencijalni agresor provodi svoj plan slijetanja na Tellus? I opet mi je, kao i onda kad sam shvatio da sam ostavio naprtnjaču, nešto govorilo da ne krećem dalje. „Vrati se, vrati se“, šaptalo mi je to nešto. „Pošalji mu brzojav, reci da si bolestan, reci da ćeš doći neki drugi put – bilo što.“ Zapanjila me je snaga ovoga poriva. Nekoliko sam časaka stajao mirno, govoreći si da ne budem budalast, i kad sam na kraju krenuo dalje, pitao sam se nije li to možda početak živčanoga sloma. Čim mi je ta misao pala na pamet, pomislio sam da je to dodatni razlog da ne posjetim Ransoma. Bilo je posve jasno da nisam spreman ni za kakav škakljiv „posao“ na koji je njegov telegram gotovo sigurno ukazivao. Čak nisam bio spreman provesti ni običan vikend izvan kuće. Jedino razumno što sam mogao učiniti bilo je smjesta se okrenuti i vratiti se kući na sigurno prije nego što izgubim pamćenje ili postanem histeričan, i ondje potražiti liječnika. Bila je čista ludost nastaviti ovo putovanje.

Pustopoljina se približavala kraju i upravo sam silazio niz malen brijeg sa šikarom s lijeve strane i nekoliko očito napuštenih industrijskih zgrada s desne. U podnožju brežuljka večernja je magla bila djelomice gusta. „Isprva to nazivaju slomom živaca“, pomislio sam. „Ne postoji li neka duševna bolest kod koje bolesnik vidi strahovitu prijetnju u sasvim običnim stvarima? Bolest kod koje posve obične stvari izgledaju ovako kao što ona napuštena tvornica sada izgleda meni?“ Velike oble cementne grdosije i neobične babaroge od cigle mrko su me gledale preko suhe zakržljale trave prošarane sivim lokvama i ispresijecane ostacima zapuštene željezničke pruge. To me je podsjetilo na stvorenja koja je Ransom vidio u onom drugom svijetu: samo što su ona bila razumna bića, kao ljudi. Visoki divovi tanki poput vretena koje je nazvao sornima. Što je još gore, smatrao ih je dobrim bićima, štoviše puno boljima od nas ljudi sa Zemlje. Bio je u savezu s njima! Kako mogu biti siguran da je samo lakovjeran? Možda je nešto puno gore… i opet sam se našao na mrtvoj točki.

Čitatelj, koji ne poznaje Ransoma, ne može shvatiti koliko je ta pomisao bila izvan svakoga razuma. Racionalni dio moje svijesti čak je i u tom trenutku savršeno dobro znao da je Ransom, čak i ako je cijeli svijet lud i neprijateljski raspoložen prema meni, on razuman, zdrav i pošten. I taj dio moje svijesti na kraju me je pogurao naprijed – ali nevoljko i s teškoćom koju je jedva moguće opisati riječima. Ono što mi je omogućilo da nastavim putovanje bila je spoznaja (duboko usađena u mojoj nutrini) da sam sa svakim korakom sve bliži jedinom prijatelju, no osjećaj mi je govorio nešto posve drugo – govorio je da se približavam neprijatelju: izdajniku, vješcu, čovjeku koji je sklopio savez s „njima“… govorio je da otvorenih očiju ulazim u zamku, poput budale. „Isprva to zovu živčanim slomom“, govorio mi je razum, „i pošalju te u dom; kasnije te premjeste u ludnicu.“

Prošao sam napuštenu tvornicu. Posvuda oko mene bila je magla i bilo mi je vrlo hladno. Zatim je došao trenutak – prvi takav trenutak – potpune prestravljenosti i morao sam se ugristi za usnu da ne vrisnem. Bila je to samo mačka koja je pretrčala preko ceste, ali živci su mi bili već prenapregnuti. „Ubrzo ćeš početi vrištati,“ rekao je moj unutarnji mučitelj, „trčat ćeš naokolo i vrištati i nećeš moći prestati.“

Pokraj ceste stajala je mala prazna kućica kojoj je većina prozora bila pribijena daskama – samo je jedan prozor zjapio otvoren, buljeći u putnika namjernika kao oko mrtve ribe. Budi siguran, dragi čitaoče, da mi izraz „kuća duhova“ najčešće ne znači ništa više nego tebi. Ništa više, ali ni ništa manje. U tom trenutku nisam pomislio ni na što određeno, ponajmanje na duhove. Zaintrigirala me samo riječ „duhovi“… „obilaziti kao duh“… Koliko snage u prvom slogu te riječi! Koje dijete, čak i ako nikad prije nije čulo tu riječ i ne zna što znači, ne bi zadrhtalo kad bi je čulo u smiraj dana, kad bi načulo kako netko od starijih govori drugom: „Ovo je kuća duhova?“

Konačno sam stigao do raskrižja pored kojega se nalazila kapelica i kod kojega sam trebao skrenuti lijevo i produljiti pod krošnjama bukovih stabala. Trebao sam već vidjeti svjetla na Ransomovoj kući – ili je već kasno i svjetla su pogašena? Sat mi je stao i nisam znao. Bilo je već prilično mračno, ali to je možda bilo i zbog magle i drveća. Nisam se ja mraka bojao, znate. Svi smo nekad doživjeli trenutak kad nam se čini da neki neživi predmet ima lice i grimasu, i baš u tom trenutku, eto, nije mi se svidjela grimasa na licu toga dijela ceste kojim sam hodao. „Nije istina“, šaptao mi je razum, „da ljudi koji doista lúde nikad ne misle da lúde. Uzmimo da je pravo ludilo izabralo baš ovo mjesto da na njemu započne svoju igru. U tom slučaju, naravno, crna mržnja onog drveća s kojeg kaplje kiša – i koje kao da nešto iščekuje – bila bi halucinacija. Ali to ništa ne mijenja na stvari. Misliti da je prikaza koju gledaš samo iluzija ne oduzima toj prikazi ništa od njezine jezovitosti, već ludilo čini još jezivijim – a onda, povrh svega, tu je i ona strašna slutnja da su ljudi koje drugi smatraju luđacima zapravo jedini koji od početka svijet vide onakvim kakav uistinu jest.“

Takve su mi se misli motale po glavi dok sam posrtao naprijed, sve dublje u maglu i mrak, već napola uvjeren da ulazim u ono što nazivamo Ludilo. No moje mišljenje o duševnom zdravlju mijenjalo se iz trenutka u trenutak. Je li ono ikad bilo išta više od konvencije – udobna niza signalnih lampica, prihvaćena načina samozavaravanja koje nam pomaže da iz svojega vidokruga isključimo posvemašnju bizarnost i zlobu svemira u kojem smo prisiljeni živjeti?

Stvari s kojima sam se počeo upoznavati tijekom dvaju posljednjih mjeseci poznanstva s Ransomom već tada su poprimile značenje koje tzv. „zdrav razum“ odbija prihvatiti; ali ja sam već bio otišao predaleko da bih ih odbacio kao nerealne. Sumnjao sam u njegova tumačenja i u njegovu dobru vjeru, no nisam sumnjao u postojanje bića koje je susreo na Marsu – pfifltrigga, hrosa i sorna, niti tih međuplanetarnih eldila. Nisam čak sumnjao ni u postojanje onoga tajanstvenog bića koje eldili nazivaju Maleldil i kojem su, kako se čini, poslušni kao što nijedan telurijanac nije poslušan diktatoru zemlje u kojoj živi. Znao sam što Ransom misli o tome tko je Maleldil.

Bio sam siguran da je kuća pred koju sam stigao Ransomova ladanjska kuća. Bila je posve zamračena. Djetinjasta, plačljiva misao začela mi se u glavi: zašto Ransom nije izišao preda me da me pozdravi? Za njom je uslijedila druga, još djetinjastija: možda je u vrtu i čeka me, skrivajući se. Možda će mi se prišuljati s leđa da me prepadne. Možda ću vidjeti priliku sličnu Ransomovoj, leđima okrenutu meni, koja će se, kad joj se obratim, okrenuti i ja ću vidjeti lice koje uopće nije ljudsko…

Dakako, ne želim opširnije opisivati tu fazu moje priče. Kad se danas sjetim stanja u kojem se moj duh tada nalazio, osjećam se poniženim. Bio bih taj dio sasvim preskočio da nisam mislio da je potrebno nešto reći o njemu kako bi se u potpunosti razumjelo ono što slijedi – a možda i neke druge stvari. U svakom slučaju, jednostavno nisam sposoban opisati kako sam stigao do ulaznih vrata Ransomove kuće. Ovako ili onako, unatoč gnušanju i očaju koji su me odvlačili natrag te nekoj vrsti nevidljivoga zida koji se ispriječio preda mnom, boreći se za svaki korak i gotovo vrišteći od straha kad bi mi koja bezopasna grančica živice dodirnula lice, napokon sam se uspio provući kroz kapiju i krenuti stazom. Tako se nađoh pred vratima, lupajući šakama i pritišćući grčevito kvaku, urlajući da me pusti unutra kao da mi život ovisi o tome.

Nije bilo nikakva odgovora – nije se čulo ništa osim jeke zvukova koje sam sâm stvarao. Samo je nešto bijelo lepršalo na alci na vratima. Pretpostavio sam, naravno, da je posrijedi pisamce. Kresnuvši šibicom u namjeri da pročitam što piše na poruci, opazio sam da mi ruke dršću; kad se šibica ugasila, shvatio sam koliko je noć mračna. Poslije nekoliko pokušaja uspio sam pročitati tekst poruke. Pisalo je: „Oprosti. Morao sam skoknuti do Cambridgea. Vraćam se tek kasnim vlakom. Hrana je u smočnici, namjestio sam ti postelju u sobi u kojoj i inače spavaš. Ne čekaj me s večerom osim ako baš ne želiš – E. R.“ I odmah, poriv koji me je već više puta salijetao tražeći da otiđem ponovno se, demonskom žestinom, obrušio na mene. Vrata za uzmak bila su otvorena i pozivala me, to je bilo jasno kao dan. Bila je to šansa koju nisam smio propustiti. Ako netko misli da ću ući u tu kuću i sjediti u njoj satima, sasvim sam, taj se grdno vara! A opet, u trenutku kad se pomisao na povratak počela oblikovati u mojoj glavi, pokolebao sam se. Pomisao na to da ću morati iznova proći kroz bukov drvored (u međuvremenu je postalo već zbilja mračno) i da će mi ova kuća biti iza leđa (a imao sam apsurdan osjećaj da bi me ta kuća mogla pratiti) nije me nimalo privlačila. K tome, u meni je, unatoč svemu, ipak ostao trunak zdravoga razuma, a usto mi se činilo da nije u redu ostaviti Ransoma na cjedilu. Mogu barem pokušati otvoriti vrata i provjeriti jesu li otključana. To sam i učinio. Bila su otključana. Trenutak kasnije, ni sam ne znam kako, našao sam se u kući i vrata su se zalupila za mnom.