Osebujna poetska galaktika

Još 2016. pojavio se na stranicama ­Vijenca ogled pod naslovom Bajkovita poetska suglasja posvećen knjizi stihova Z autorice Branke Arh. Paradoksalni izron naslova nalazimo u još dvjema zbirkama (Uan iz 2006, Htu i Nei iz 2008). Osebujnost te poetike ostvaruje se i u novoj knjizi otajstvenih vizura osebujne unutarnje simbolike koja tu specifičnu poetiku poetskog disanja otvara začudnosti odabranih imaginativnih riječi. Simbolična sintagma naslova dalidali komunicira asocijativnim promišljanjima u kojima riječi nude tjeskobna snoviđenja u simbolici igre i fenomenu fikcija: „o da, ona ti potiho, na vršcima prstiju ulazi ti u kojekakve veze srca, hoću reći, koliko još stvari treba preseliti tamo i tamo u lijepi mali svileni ljubavni stih. sa srebrnim porubima.“ (Ljubavni stih. Nenapisan)

Ta poetska simbioza uspostavlja tankoćutne odnose među riječima koji nude sanjarenja, ali i tjeskobnu opstojnost šutnje što se pokriva samoćom. Dvadeset šest nesvakodnevnih naslova razmiče osebujno disanje poezijom koje bismo mogli nazvati zavještanjima, ali i sporadičnim poetiziranim zapisima u kojima „kiša misli“ ili „umire od žalosti“: „bila sam u krivu pišući o tome s podsmijehom. Zato i kažem im sada, njima riječima: zbog vas pišem vas. moguće je i to da vi zbog mene pišete mene.“ (Kiša koja misli)

Izd. OMH u Čabru, 2024.

Pjesnikinja Branka Arh propituje, zatravljeno čarobira, okružujući se začaranom galaktikom riječi koje pomno odabrane sugeriraju odnose opstojnosti. U tom izronu iz samoće nazire se tjeskoba koja prodiše igrom u koju su projicirani Dalí i Gala, ne kao slikarski fenomen, već kao simbolika osebujnog disanja poezijom.

Višeslojnost ovog stihovanja izriče supostojanje različitih obzora u kojima se odvija život. To su intimna suglasja u kojima se fenomen samoće produbljuje, obuhvaćajući prostore intimnosti i prostore svijeta. To otvaranje svijetu otkriva autonomnu imaginaciju koja izriče novu stvarnost bića: „probudih bagrem, nar i ružu i gitaru probudih pa im kažem, njima riječima: dobre moje, dođite, učinite bilokakvo nešto, bilokakvo sada. i dođu, zakotrljaju svoje zvučno r u mojemu srcu i čitavom svemiru. zahvaljujući njima, pjesma je to što jest.“ (Bagrem, nar, ruža i gitara)

Već naglašena poetska sintagma „izron iz samoće“ simbolički je intonirana.

U poetskim zapisima Branke Arh nema jezičnih neumjerenosti. Ne možemo ih posuđivati, ali ih na tren možemo prisvojiti da bismo se odvojili od samoće. Čvrstoj kompoziciji poetskih zapisa, poetiziranih zavještanja, pridonosi fenomen interpunkcije koja u slobodnoj interpretaciji opčinjava dovršenošću: „ali kamo ćeš odložiti ono nešto teško u srcu. tamo ćeš. tamo opet doći će nekakva pjesma. tijesno se smjestiti između redaka da bude. šutljiva. ona najradije šuti. ona misli da je šutnja starija od sjećanja.“ (Šutnja starija od sjećanja)

Osebujna poetska galaktika nudi snoviđenje u šutnji. Ta osobitost pridonosi osebujnosti i pomaže osmisliti poetski prostor u kojem je sve po mjeri pjesnikinje. Čitatelj se suočava s autoricom koja meditira pred neizmjernim svemirom. Kad sjećanje nadvlada, događa se nova stvarnost bića.

I za kraj: Bajkoviti pogovor Milice Žužić (Branka. Dalí. Ziggy Stardust) zaslužuje svaku pozornost.