O ljudskosti u neljudskim vremenima

Zlatna palma koju je scenarist i redatelj Nebojša Slijepčević osvojio za kratki igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti najvažnija je nagrada koju je neki hrvatski film osvojio još od Oscara kojim se Vukotićev Surogat zakitio davne 1962. godine u kategoriji najboljeg animiranog filma. Posrijedi je 13 minuta duga priča o tragičnoj ratnoj sudbini lika iz naslova filma, podrijetlom Hrvata iz Kaštel Novog pored Splita, koji je 27. veljače ratne 1993. godine kao umirovljeni časnik Jugoslavenske narodne armije izveden iz vlaka na pruzi Beograd – Bar, nakon čega mu se izgubio svaki trag. To je bio Tomislav Tomo Buzov, zabrinuti otac tada mladog novaka na služenju vojnog roka u JNA negdje u Crnoj Gori, kojeg su zajedno s 19 ljudi muslimanske vjeroispovijesti kao jedinog nemuslimana iz vlaka grubo izveli pripadnici jedne srpske paravojne postrojbe. Sve se zbilo na maloj provincijskoj željezničkoj postaji Štrpci u Bosni i Hercegovini, na kratkom dijelu pruge koji prolazi kroz, u to vrijeme žestokim ratnim sukobima zahvaćenu, nekadašnju jugoslavensku republiku.

Odluka da krupni plan lica i bliski plan figure glavnog protagonista dominiraju u većini kadrova pokazat će se kao najinteligentniji i najbolji izvedbeni izbor

Iako se godinama nije znala njegova sudbina, krajem 90-ih otkrilo se da je Buzov već istog dana zajedno sa svih 19 stvarnih ili tek pretpostavljenih muslimana ubijen na mostu brane u blizini Višegrada i bačen u Drinu. O tome je kasnije svjedočio Nebojša Ranisavljević, jedan od počinitelja tog zločina, pripadnik četničkog odreda Osvetnici kojim je zapovijedao višegradski „gospodar života i smrti“ Milan Lukić.

Slijepčević je scenarist i redatelj kratkih igranih te srednjometražnih i dugometražnih dokumentarnih filmova, zacijelo najpoznatiji po hvaljenim i nagrađivanim dokumentarcima Gangster te voli i Srbenka. Tijekom čitave karijere on paralelno, gotovo naizmjeničnim ritmom, režira dokumentarne i kratke igrane filmove, među potonjima i segment Šamar iz prvog omnibusa Zagrebačke priče, te Banija – moj susjed vuk iz 2022. godine. U obradi priče o ratnom zločinu koji je ostao poznat pod nazivom „masakr u Štrpcima“, on se fokusira na događaje u vlaku tijekom nepunih 13 minuta, dok je vlak bio prisilno zaustavljen na željezničkoj postaji.

Radnja filma počinje mirno i gotovo idilično, dok kompozicija jednolično klopara i dok oko kamere počiva na licu usnuloga putnika u jednom vagonu. Kasnije ćemo doznati da se on zove Dragan, sjajno ga interpretira Goran Bogdan, a odluka da krupni plan njegova lica i bliski plan figure dominiraju u većini kadrova pokazat će se kao najinteligentniji i najbolji izvedbeni izbor. Među Draganovim suputnicima u kupeu su plahi mladić Milan Begović, mlada studentica koja sluša walkman, djevojčica koja čita knjigu, njezin djed te veći dio filma jedva primjetan sredovječni, dobrano sijed čovjek u sivom odijelu. Kad vlak bude zaustavljen i kad krene grubo pregledavanje dokumenata putnika, uz odvođenje onih za koje se makar i samo po imenu ili prezimenu posumnja da su muslimani, uznemirit će se svi osim studentice i djevojčice.  Budući da filmom upadljivo dominiraju Draganovo lice i lik, gledatelj neupućen u pozadinu i detalje priče pomislio bi da je upravo on čovjek iz naslova, onaj koji nije mogao šutjeti. Slijepčević publiku tendenciozno zavodi u tom smjeru, pa se isprva i čini da će se Dragan jedini odvažno i glasno suprotstaviti pripadnicima paravojne postrojbe koji ulaze u vlak.

Kada pripadnik te postrojbe od Dragana zatraži osobnu iskaznicu, on će se isprva čak i pokušati suprotstaviti, istina, nesigurno i verbalno tiho. A onda će, kad vojnik Milanu naloži da zbog neposjedovanja dokumenata pođe s njim, pri čemu gledatelj sluti da bi njegova sudbina mogla biti jednako tragična kao i sudbine ostalih putnika koje odvode, hrabro i energično progovoriti dotad potisnuti lik iz naslova, čovjek koji uistinu nije mogao šutjeti. Tako će on demonstrirati ne samo vojničku, nego i građansku hrabrost, koju će platiti time što će umjesto mladog Milana odvesti njega, a zahvaljujući tome, njegov će čin makar u filmu, ako tako i nije bilo u stvarnosti, dobiti dodatni sloj i možda najvažniji smisao. U stvarnosti je možda njegovo odvođenje i pogubljenje s još 19 muslimana bilo puki ratni zločin, jedan od mnogih koji su tih godina počinjeni ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj. U Slijepčevićevu filmu taj je događaj dobio više i plemenitije značenje, pa se u tom kontekstu ovaj izuzetno sugestivno režiran film sjajno kreiranog ozračja ekspandirajuće tjeskobe može protumačiti i kao naglašeno moralističko odavanje počasti jednom hrabrom čovjeku.