Neuspješna obrana od nepostojećih napada

Reakcija na moj tekst Martine Piškor i Nede Novosel, naslovljena Uistinu feministička heroina u obrani ognjišta, trebala bi predstavljati polemiku, ali ona to zapravo nije jer, kako je definirano u Hrvatskoj enciklopediji, u polemici se „brane vlastita stajališta i kritički pobijaju protivnikova“ (istaknuo autor). Naime, autorice u relativno dugačkom ogledu nisu uspjele adresirati niti jednu tezu koju sam iznio. Ukoliko su „raspravljale“, usputno nastupajući iz pozicije komisije koja dijeli certifikate za proučavanje lika i djela Marije Jurić Zagorke, s nekima od mojih stavova, oni su zbog previda i pojmovnog nesnalaženja predstavljeni potpuno iskrivljeno.

U svojem sam tekstu, koji autorice nazivaju „ekspres ogledom“, naveo niz dokaza na osnovu kojih sam argumentirao da Zagorka u časopisima koje je uređivala promiče hrvatski nacionalizam, koji je u tim časopisima primarna vrijednost, i konzervativna načela utemeljena u katoličkom nauku te sam istaknuo da takvi stavovi nisu po volji „suvremenim“ feministkinjama koje u Hrvatskoj nastoje Zagorku afirmirati kao jednu od heroina svojega pokreta.

Zagorka i feminizam

Autorice su previdjele pridjev „suvremene“, kao i pridjev „militantna“ na kraju mog teksta. Moj su stav sažele na sljedeći način: „Kardum tvrdi da Zagorka nije feministkinja (...) odnosno da bi ‘vjerojatno prije odobrila da se zove velikom Hrvaticom’“. Ja sam pak napisao: „Ipak, nije svaka velika žena u povijesti ‘militantna feministkinja’ – Ženski list je, uostalom, eksplicitno odbacio tu odrednicu – pa bi tako i Zagorka vjerojatno prije odobrila da se zove velikom Hrvaticom“. Svjesno nisam ulazio u polemiku oko toga je li Zagorka feministkinja, nego sam ukazao na raskorak u stavovima između suvremenih feministkinja koje bi Zagorkine stavove – kojih sam naveo tucet, a na koje se autorice ne osvrću – ocijenile reakcionarnima i protuženskima.

Argument u prilog tome da su autorice ipak možda prebrzo čitale „ekspres ogled“ pa su im promakli pridjevi „suvremene“ i „militantna“, jest i činjenica da navode kako se Zagorka u autobiografskom zapisu 1956. izjasnila kao „feministica“. Naime, nije čak potrebno bilo čitati ni cijeli tekst, nego samo podnaslov koji glasi Zagorka i njezini časopisi, da bi se uvidjelo kako je predmet mojega interesa bilo međuratno razdoblje, a ne Zagorkino djelovanje u Austro-Ugarskoj ili za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske niti socijalističke Jugoslavije.

Zagorka i nacionalizam

Zbog ograničenog prostora nisam naveo i druge Zagorkine tekstove koji govore o njenom nacionalizmu i tome da je zastupala, kako sam ocijenio, „načela i konzervativne vrijednosti utemeljene u katoličkom moralu“. Osvrta na većinu izrečenog nema. Što se tiče potonjeg, autorice ističu da ne negiraju Zagorkin „katolički duh“, ali govore da je osuđivala korupciju i prodaju oprosta grijeha (sic) kao praksu koja je inače zabranjena još u 16. stoljeću. A propos prvog, ili u brzini ili u neznanju, pogrešno je zaključeno kako ja označavam Zagorku nacionalistkinjom kako bih je difamirao, jer riječ je o tehničkom pojmu koji sam po sebi nije pejorativan.

Autorice pritom, suvišno, jer ja ne koristim pojam nacionalizam kao diskvalifikacijsko sredstvo, prvo rehabilitiraju nacionalizam pozivajući se na Antu Starčevića, da bi potom rekle kako je nacionalizam u Zagorkino vrijeme „predstavljao ljubav prema vlastitoj domovini, ali i duboko poštovanje ostalih naroda i nacija“. Ipak, naposljetku zaključeno je, čini se, da Zagorka nije nacionalistkinja. Saplećući se u vlastitu mrežu autorice su prvotno pridale pozitivno značenje nacionalizmu citirajući Starčevića, da bi potom pobjegle od tog pojma kao vrag od tamjana („Tvrditi da je Zagorka nacionalistkinja izvan konteksta njezina života i rada značilo bi vrijeđati njezinu moć kritičkoga prosuđivanja.“).

Tvrdnja da je u Zagorkino vrijeme nacionalizam značio nešto drugo no danas, uistinu je bizarna, jer je upravo u to vrijeme nacionalizam stekao „loš glas“ zbog agresivnog, osvajačkog i istrebljivačkog nacionalizma Adolfa Hitlera. Nacionalizam uistinu može dolaziti u toj formi, ali uglavnom ne dolazi. Nacionalizam je i tada i danas mogao predstavljati ljubav prema vlastitom narodu i domovini uz poštovanje ostalih naroda, ali može podrazumijevati i mržnju prema njima (šovinizam). Pojednostavljeno rečeno (jer se autorice očito ne snalaze u povijesnoj problematici): nacionalisti su i Volodimir Zelenskij i Vladimir Putin, samo je nacionalizam prvoga obrambeni, a nacionalizam drugoga osvajački i negatorski spram susjednog naroda.

Ostrašćenost i idolopoklonstvo

Naposljetku, autorice ponavljaju neke od mojih argumenata. Naime, navode da se u Hrvatici piše o istaknutim ženama, da postoji zalaganje za žensko pravo glasa i sl.  Većinu tih stvari naveo sam u ogledu i istaknuo da nema supstancijalne razlike između Hrvatskog ženskog lista Side Košutić i Hrvatice, što je aspekt koji je u „polemici“ zanemaren.

Na ostale stvari nemoguće se osvrnuti jer je riječ o pukom nizanju tvrdnji koje nisu osnažene argumentima. Nakon što su diskreditacijama autora – „nedostatak literature na koji se poziva zapravo jest nedostatak istraživanja ili manjak vremena u produkciji ‘ekspres’ ogleda o temi kojom se dosad nije bavio, barem što se javno dostupnih informacija tiče“ – nastojale osnažiti svoje tanke „argumente“, autorice su nastupile u maniri istaknutih članica kongregacije za kauzu svetica prevladavajuće varijante suvremenog feminističkog pokreta, iako su Zagorkini pogledi njemu suprotstavljeni. Zagorka naime poprima manire, u najmanju ruku, nadčovjeka. Navodi se tako da bi „Zagorka i danas bila rodoljupka i domoljupka, no i dalje u sukobu s režimom, kao što je to čitava života bila, jer osoba koja diše s narodom i njegovim problemima ne može disati s vladajućima“.

Takav ostrašćeni jezik i idolopoklonstvo nisu najbolji recept za bavljenje bilo kojom povijesnom ličnošću, pa tako ni Marijom Jurić Zagorkom, ali su dobar recept za lošu polemiku.