Nepodnošljiva univerzalnost Devete

Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena djelo je koje ne silazi s koncertnih pozornica, no tijekom minuloga svibnja izvodila se mnogo češće nego inače. Povod za to bio je dvjestoti rođendan djela koje je prvi put odjeknulo 7. svibnja 1824. u bečkom Kazalištu na Kärntnertoru, odnosno Koruškim vratima. Od tada do danas mnogo se toga promijenilo. Kazalište je u međuvremenu srušeno, a na njegovu mjestu izgrađen je kompleks u sklopu kojeg je danas hotel Sacher. U tih dvjesto godina prisutnost Devete simfonije u javnom prostoru samo je rasla, što možda i nije najsretnija okolnost.

Program Velike glazbene akademije na kojoj je
7. svibnja 1824. praizvedena Deveta simfonija / Izvor Staatsbibliothek zu Berlin – Preußischer Kulturbesitz

Teško da je još koja skladba obilježila glazbenu, ali i političku povijest tijekom posljednjih dvjesto godina kao zadnja dovršena simfonija Ludwiga van Beethovena. Glomazno četverostavačno djelo pritom se često svodi na jednostavnu općepoznatu melodiju koja je u međuvremenu postala himnom Europske Unije. Međutim, prije nego što se Devetom simfonijom slavilo europsko jedinstvo, za potrebe svojih propagandnih aparata koristili su je Hitler i Staljin, a u posljednje vrijeme zabilježene su i izvedbe na kojima se Schillerov tekst izvodi u ukrajinskom prepjevu, u kojem je usklik „Freude“ preveden kao „Slava“. Podsjetimo i da se projektom Deveta za devetstotu 1994. godine obilježila i devetstota obljetnica utemeljenja Zagrebačke biskupije. U čemu se krije univerzalnost Devete simfonije?

Odgovor na to pitanje ni u kom slučaju nije jednoznačan. Preduvjet univerzalnosti najpoznatijeg ulomka Devete simfonije krije se u njegovoj pristupačnosti. Kako bi glazba skladana na stihove s porukom da će svi ljudi biti braća uopće mogla doprijeti to tih istih ljudi, morala je biti jednostavna. Tada već gluhi Beethoven bio je itekako svjestan te činjenice: nakon tri duga stavka s kompleksnim glazbenim materijalom te nakon efektnog uvoda u četvrti stavak, u kojem donosi citate prvih triju, pred slušatelje je donio lako pamtljivu melodiju koju je pritom jednostavno harmonizirao. Ostatak je povijest. 

Ipak, Deveta simfonija nije uvijek bila svođena na četvrti stavak, kako se to danas često čini. To potvrđuju brojne krnje izvedbe tijekom 19. stoljeća, na kojima se ona izvodila bez finala, i to redoslijedom prvi – treći – drugi stavak. Povijesni izvori svjedoče da čuveni četvrti stavak ni na praizvedbi nije izazvao najveće oduševljenje. Za razliku od današnje prakse, prema kojoj je pljesak nakon pojedinih stavaka nedopustiva pojava, bečkoj publici iz prve polovice 19. stoljeća nije bilo strano zapljeskati nakon svakog izvedenog stavka. Zahvaljujući kritikama iz davne 1824. znamo da je drugi stavak, čuveni Scherzo, na praizvedbi izazvao najveće oduševljenje publike. Cijeli program uvježban je u rekordno kratkom roku, pa glazbenici nisu bili spremni na izvođački zalogaj kao što je finale simfonije. Možda još važnije, na programu Velike glazbene akademije, kako je glasio naziv koncerta, nije bila samo Deveta simfonija, nego – prema želji skladatelja – i njegova druga djela: uvertira Die Weihe des Hauses i tri stavka Misse solemnis, koju možemo nazvati pretečom finala Devete. Efekt uvođenja vokalnoga elementa u posljednji stavak stoga se razvodnio uslijed izvedenih ulomaka pjevane mise. K tomu je koncert koji je započeo u 19 sati prilično dugo trajao, pa kada je zbor posljednji put otpjevao Freude schöner Götterfunken, publika vjerojatno nije razmišljala o netom doživljenom prekretničkom događaju u povijesti glazbe, nego o odlasku kućama.   

Međutim, brzo je postalo jasno da nakon djela praizvedenog u svibnju 1824. u Beču ništa neće biti isto. Niz dotad neuobičajenih skladateljskih postupaka, kao što je gotovo neprimjetni početak prvog stavka, snažno je utjecao na buduće skladatelje – pogledajmo samo početak Wagnerova Prstena Nibelunga. S druge strane zbor i solisti nakon Devete nisu postali simfonijski standard, nego u većoj mjeri skladateljski zalogaj kojeg su se prihvatili samo najhra­briji.

Mnogo bi se toga moglo još reći o Devetoj simfoniji, a mnogo se toga i pisalo i govorilo tijekom svibnja u raznim medijima. Među događajima koje valja istaknuti jest izložba Put Devete iz Badena u svijet, otvorena u travnju u Beethovenovu muzeju u Badenu kraj Beča, u kući u kojoj je skladatelj proveo tri ljeta i skladao najveći dio Devete simfonije. To nam je poznato zahvaljujući pismu koje je Beethoven napisao Londonskom filharmonijskom društvu, ustanovi koja je naručila tu simfoniju. Pismo se čuva u skladateljevu muzeju u Bonnu, a za ovu je priliku stiglo u Baden kraj Beča kako bi postalo glavni eksponat izložbe.

No ove se godine obilježava još jedna Beethovenova obljetnica, ali u našem kulturnom kontekstu. Riječ je stotoj godišnjici hrvatske praizvedbe Misse solemnis. Više o tome u sljedećoj kolumni.