Neka te anđeli nose nebeskim kazališnim beskrajem

Duško Valentić, veliki kazališni, filmski i televizijski glumac, iznenada je napustio svoju brojnu kazališnu, filmsku i televizijsku ekipu, svoj umjetnički svijet, svoje prijatelje, svoj teatarski univerzum i obitelj, priključujući se gavellijancima koji su otišli i ostavili praznine u kazališnim garderobama i na pozornici u Frankopanskoj, ali su svoja glumačka umjeteonstva ugradili trajno u naša srca i kazališne memorije: Šovo, Krča, Emil, Stevo, Foka, Kiki, Nada, Marina, Cigo, Ivica, Minja, Pero, Cvetko…

Duško Valentić bio je pravi kazališni čovjek / Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Na ispraćaju 12. lipnja na Krematoriju, Duškova se voljena kći jedinica Jelena toplo i duhovito oprostila od svoga tate anegdotom o njegovu odbijanju jutarnjih aktivnosti i obveza, koje je išlo dotle da su ih jedan dan zamolili da pronađu novi vrtić jer su, veseli i zaigrani, danima dolazili prekasno. Dodala je i kako se nada da je otišao sretan, kako je i živio, jer je bio usred snimanja filma i dogovaranja velikih kazališnih projekata. Ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina prisjetio se niza predstava koje je Duško igrao u svojoj matičnoj kući kojoj je ostao vjeran cijeli glumački život, filmova i serija u kojima je glumio, kao i karakternih osobina koje su ga krasile: blagosti, nježnosti, beskrajnoga talenta i slobodnoga duha. Na Krematoriju su Duška ispratili, uz obitelj, brojni prijatelji i štovatelji, a veliki prijatelj još iz studentskih dana, s Akademije dramske umjetnosti koju su skupa upisali 1970, Slobodan Milovanović, dodao je da se Dule, kako smo ga zvali, nije bojao smrti jer je već jednom doživio odlazak s druge strane s koje se vratio i rekao da to nije ništa strašno. Zdenko Jelčić, glumac i prijatelj, ispričao je nekoliko od niza brojnih anegdota i dogodovština u kojima je Duško često i rado sudjelovao i završio Šimićevim stihovima: I smrt će biti sasma nešto ljudsko…

Ispratili smo Duška Valentića na trajni počinak uz Arsenovu pjesmu Moj prijatelj je umro. Čuo se Duškov specifičan blag i miran glas, nizale su se privatne i profesionalne slike na kojima je uvijek bio isti, nasmijan, vedroga duha, fin, elegantan, dostojanstven, profinjenih urbanih manira, srdačan, veselih očiju, nekonvencionalan, opušten, sretan. I otišao je sretan.

Strastven i kazalištu potpuno predan glumac, nikad se nije gurao u prvi plan, a uvijek je bio u prvome planu, dinamičan, energičan u krhkome tijelu, s lakoćom je maestralno odigrao više od sto raznovrsnih dramskih osoba. Stalni pratitelj kolega glumaca i svih predstava, tih, topao i nježan, pravi kazališni čovjek, Duško Valentić, pomalo paradoksalno, doživio je široku prepoznatljivost glumeći Papundeka u nekad kultnoj Smojinoj i Marušićevoj seriji Velo misto. Ostvario je šezdesetak filmskih i televizijskih uloga, od kojih su najpoznatije u serijama i filmovima: Kuda idu divlje svinje, Tomo Bakran, Novinar, Horvatov izbor, Vrijeme za..., Kumovi, Bibin svijet, Naša mala klinika, Ponos Ratkajevih, a posljednji put moći ćemo ga gledati u filmu nastalom prema priči Mire Gavrana U zagrljaju rijeke, u režiji Bobbyja Boška Grubića, u kojemu, glumački bolestan, u Slavoniji sjedi mirno i sjetno na obali rijeke i, simbolično, nestaje.

Duško Valentić Dule rodio se 31. siječnja 1950. u Pančevu, u Zagreb se preselio kao sedmogodišnji dječak. Na zagrebačku se dramsku Akademiju upisao još prije mature, pa je paralelno polagao razredne i fakultetske ispite, a tijekom cijele glumačke karijere bio je u stalnom angažmanu Gradskog dramskog kazališta Gavella, gdje je prvi put zaigrao 1972, u Bondovu i Večekovu Uskom putu prema dubokom sjeveru. Zapažene je uloge ostvario u djelima Bena Jonsona, Luigija Pirandella, Eduarda De Filippa, Iva Brešana, Ödöna von Horvátha, Milana Begovića, F. M. Dostojevskog, A. P. Čehova, Friedricha Schillera, Augusta Strindberga, Voltairea, Shakespearea, Šnajdera, Bužimskoga, Price, Molièrea, Krleže, Begovića, Šenoe… u režijama Spaića, Radojevića, Kunčevića, Večeka... Posljednje su mu dvije uloge u Gavelli Pangloss u predstavi Candide ili optimizam i mletački dužd u Shakespeareovu Othellu.

Osim u Gavelli, igrao je i u Teatru &TD, ali i na drugim pozornicama, pogotovo zapaženo na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Brechtovu i Parovu Životu Eduarda II, kralja Engleske (u prijevodu Trude Stamać i Ante Stamaća), Krležinu i Parovu Kristoforu Kolumbu, Shakespeareovu i Radojevićevu Hamletu. Posljednju je kazališnu premijeru odigrao krajem prošle godine u Teatru Erato, Mi tu samo spavamo (autor Zdravko Odorčić, režija Ištvan Filaković, producentica Lidija Ivanda).

Dragi prinče, uvijek ćeš biti u našim srcima, a tebe neka anđeli nose slobodnim nebeskim kazališnim beskrajem i čuvaju zauvijek.