Mjesta sjećanja, mjesta zaborava

Pročitavši je u autobusu na povratku s putovanja, još uvijek posve pod dojmovima viđenoga, i u tom smislu možda nedovoljno fokusiran, Srce zemlje Glorije Lujanović isprva sam otklonio u stranu, nesiguran kako pristupiti pročitanome. Nakana i smisao bili su posve jasni, dodatna interpretacija, osobito uz predgovor Josipa Mlakića i pogovor Anite Milićević, jedva potrebna. Posve izvan elementa, okrenuo sam se drugim obavezama. Vrativši se bilješkama više od mjesec dana kasnije, shvatio sam da se osjećaj nije promijenio. Pred bjelinom zaslona umalo sam i odustao, ali onda mi je sinulo: prešućivanje je zadnje što bi autorica ovom naslovu poželjela; naposljetku, iako nije bez umjetničkih ambicija i kvaliteta, on i jest relevantan ponajprije kao (posredni) glas svjedočenja, kao angažirani čin u ime utišanih i zaboravljenih.

Izd. OceanMore i HNK u Mostaru, 2023.

Srce zemlje originalan je kulturni proizvod. Tiskana, kao i autoričina poema Otac, u nakladi izdavačke kuće OceanMore (ovaj put u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Mostaru), knjiga je sjajno oblikovana, od minimalističkih tvrdih korica s crnim slovima i pomno izabranim simbolom, pa do vizualnih svojstava sadržaja u kojemu se grafička rješenja domišljato pretapaju na semantičku os (specifičan font slova i zatamnjenje pojedinih stranica kao metaforički korelativi izvantekstualne zbilje). Dizajn i prijelom potpisuju Lana Cavar i Narcisa Vukojević – autorica u zahvalama zgodno primjećuje da su Srcu zemlje dale puls.

Prvi dio knjige čini argumentativno-personalni esej (ili niz eseja), pomalo pamflet, svakako revizionistički postavljen, u onom pozitivnom smislu da propitkuje dominantni društveno-politički diskurs, u suštini diktat, odnosno pogubnu, ustajalu šutnju kao izravnu njegovu posljedicu. Ima na tim stranicama malo dobrodošlog prkosa, a možda nešto više idealističke naivnosti. Drugačije Srce zemlje ne bi moglo biti napisano. Govoreći bez suzdržavanja o međunacionalnoj nesnošljivosti u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaboravljanju i ignoriranju ratnih stradanja bosanskih Hrvata 1990-ih, kritičku namjeru Gloria Lujanović nadopunjuje kroničarskom perspektivom premreženom konfesionalnim iskazima, uključujući i njezine vlastite. Glavne su joj sugovornice ožalošćene žene Lašvanske doline, njezina rodnoga kraja; utjecaj dokumentarističke proze Svetlane Aleksijevič bjelodan je i prije nego što ga eksplicitno naznači.

Predočavajući razmjere onoga što se tamo za rata dogodilo, prozne dijelove nadopunjuje fotografijama napuštenih i razrušenih katoličkih kuća, groblja te drugih lokacija koje bismo u nekom drugom kontekstu možda zvali mjestima sjećanja. Ovako, ona su prije svega mjesta zaborava. Funkcionalnost i uspjelost fotografija variraju, ali neke zasigurno imaju umjetničku vrijednost (autorica je Petra Franjić). Za one kojima više govore brojke, Gloria Lujanović će preko svojevrsnih fusnota na zatamnjenim stranicama, podastrijeti i sljedeće podatke: „Iz srednje Bosne protjerano je oko 110 tisuća Hrvata. (…) Opljačkano je 12 tisuća hrvatskih kuća i druge imovine, devastirano je i uništeno 67 crkava, 74 katoličke kapele, 41 prateći crkveni objekt i dva franjevačka samostana, a minirano 71 katoličko groblje.“

Ponajprije kritičnu prema bošnjačkom političkom vodstvu, čije je licemjerje, međutim, odavno ne iznenađuje, i čije je sustavno zatiranje činjenica prokušana državna politika, autoricu možda više proganja zatišje u Hrvatskoj (i ostatku svijeta). Osim kod šačice hulja, ono je, čini mi se, prije rezultat ignorancije i manjka interesa nego političke tendencioznosti. Za nekoga tko je Srednju Bosnu zamijenio Zagrebom, ta je spoznaja vjerojatno još tužnija (jedno je biti ogorčen famoznom „međunarodnom zajednicom“, koja je svoj žrtvoslovni narativ odavno okamenila, a nešto posve drugo osjetiti ravnodušnost vlastita plemena). Većinom napisane skladnim, pitkim rečenicama, esejske dionice Srca zemlje mjestimično su opterećene izvjesnim stilskim i idejnim slabostima: češće neumjerenom patetikom i općim mjestima, a nešto manje argumentacijskim viškovima i alogičnim konstrukcijama.

S dvadeset i jednom pjesmom upadljivih verzalnih slova, stiliziranih, ako se ne varam, po uzoru na natpise sa srednjobosanskih sepulkralnih spomenika katoličke provenijencije, druga klijetka Srca zemlje promišljena je, iako ne uvijek i uspjela, poetizacija prethodno uvedena tematskog sklopa. Gotovo svakodnevni jezik stihova, obilježen dijalektalnim koloritom, religioznom ikonografijom i povišenom patetikom, rijetko probija izvan očekivanih metaforičkih okvira. Možda je i to još jedan način ustupanja glasa žrtvama.

Kad je kolektiv lirski subjekt pjesme, kako je to slučaj u prve dvije, Lašvi i Prahuljama, realizacija je u pravilu slabija. S druge strane, pjesme poput Enklave, Anđe Buhe i Kate Kesten, efektno dočaravaju mentalitetske specifičnosti, ponekad i uz trunku humora. U stihovima su učestale gradacijske („obnavlja vlastitu snagu / obnavlja vjeru u život“) i negacijske konstrukcije („po njoj se ništa ne zove / nitko je ne zove“), a kao što sugeriraju ispisani primjeri, temeljne su stilske figure anafora i epifora. Pisana u prvom licu jednine, s lirskim subjektom koji možda možemo poistovjetiti s autoricom, najuspješnija je vjerojatno posljednja pjesma ciklusa, ona koja je čitavoj knjizi dala ime. Ovako završava: „kada bi te opet netko ubio / kao što su te / toliko puta dosada ubijali / moram iskreno reći / ja te ne bih mogla braniti / ja bih te morala / ponovo roditi“.