Malo nam poznati katalonski skladatelji

Posjet mladim katalonskim prijateljima, koji su prošlog ljeta doslovno došetali do Osora, jer riječ je o skautima iz Barcelone koje je pješačka avantura otokom Cresom dovela i do gradića čije su ih draži oduševile, neminovno je bio koncentriran prvenstveno na divljenje arhitektonskim čudima svjetski poznatog arhitekta Antonija Gaudija (1852‒1926). Doista, taj genij katalonskog art nouveaua svojim je originalnim stilom i iznimnim osobnim dizajnom zadužio domovinu, a Barcelonu obogatio građevinama zadivljujuće maštovitosti. Uostalom, grandiozna katedrala Svete obitelji, još i danas nedovršena Sagrada Familia, Gaudijevo remek-djelo, jedan je od najposjećenijih spomenika u cijeloj Španjolskoj. Osim toga, u razdoblju od 1984. do 2005. godine, sedam je Gaudijevih djela UNESCO proglasio svjetskom baštinom, a njegova rimokatolička vjera priskrbila mu je nadimak „Božji arhitekt“, što je dovelo i do poziva za njegovu beatifikaciju.

Unutrašnjost  Palau de la Música Catalana u Barceloni / Izvor Wikimedia

Međutim, uz Gaudija, katalonski je art nouveau proslavio još jedan arhitekt, Lluis Domènech i Montaner (1850‒1923), čiju je zgradu, Palau de la Música Catalana, izgrađenu između 1905. i 1908. godine, naručilo pjevačko društvo Orfeó Català. Osnovano 1891. godine, to je pjevačko društvo bilo vodeća snaga katalonskog kulturnog pokreta poznatog kao Renaixença (Katalonska renesansa). Tijekom vremena, osobito u razdoblju diktature generala Francisca Franca (1892‒1975), koja je trajala od 1936. sve do njegove smrti, katalonska je kultura, napose zasebni katalonski jezik, bila zatirana, a katalonski umjetnici na različitim područjima bili su pod zajedničkim nazivnikom „španjolske umjetnosti i kulture“.

 U uvjetima suvremenih odnosa u okvirima Kraljevine Španjolske katalonska je kulturna svijest u ponovnom, upravo „renesansnom“ zamahu, a katalonski je jezik u ravnopravnoj uporabi sa španjolskim u školama i javnom životu. Bilo je stoga osobito zanimljivo i poučno nazočiti koncertu održanom 24. travnja u jedinstvenoj koncertnoj dvorani, u Palau de la Música Catalana, koji je pod nazivom Prop del Mar! bio posvećen katalonskim književnicima Àngelu Guimeri (1849‒1924), pjesniku vrlo popularnih stihova i dramatičaru, tvorcu modernog katalonskog kazališta, i Joanu Salvatu-Papasseisu (1894‒1924), jednom od najomiljenijih katalonskih pjesnika, u povodu 100. obljetnice smrti.

Katalonske skladatelje doista vrlo slabo poznajem(o). Na programu koncerta simbolična naziva, budući da je A prop del mar (Uz more) pjesma koja govori o šetnji uz more, bila su četiri djela četvorice katalonskih skladatelja, Francesca Pujolsa (1878‒1945), Joana Manéna (1883‒1871), Eduarda Toldre (1895‒1892) i Gerarda Lópeza Boade (1969). Interpreti su bili Orquesta Camerata XXI iz Ciutat de Reus, nekoliko mješovitih zborova ujedinjenih pod zajedničkim imenom El Cor Canta, violončelist Guillermo Pastrana, sopranistica Serena Saénz i tenor Roger Padullés, dirigent Néstor Bayona, te glumac Salvador Alsius koji je bio voditelj programa. Dakako, nepoznavanje katalonskog jezika onemogućilo mi je praćenje konferanse, ali iz popratnog listića bilo je moguće razumjeti nekoliko biografskih podataka o skladateljima. Daljnja je pomoć svakako Google.

U prvom dijelu koncerta izvedena Obertura per al drama d’Àngel Guimerà, koju je 1930. skladao Francesc Pujols i Morgades, samouki skladatelj, pisac i filozof, opsežna je orkestralna skladba kasnoromantične izražajnosti. Slijedio je Concert per a violoncel i orquestra, op. A-31 Joana Manéna, solistički koncert koji je inicirao najugledniji katalonski čelist Pau (Pablo) Casals, a aktualno ga interpretira Guillermo Pastrana, virtuozni glazbenik rođen 1983. u Granadi, koji je u svakom od četiriju stavaka ostvario primjerene ugođaje bazirane na ritmovima plesa i folklornim napjevima.

U drugom dijelu večeri izvedeni su ulomci iz opere Titania Enrica Morere, na libreto Àngela Guimera, pjesme za glas i orkestar La rosa als llavis Eudarda Toldre na tekstove Joana Salvata-Papasseita i skladba Cami del sol, Homenatge a Salvat Papasseit, za tenor, zbor i orkestar, suvremenog autora Gerarda Lópeza Boade. Tekstovi na katalonskom jeziku uglazbljeni melodijama folklorne provenijencije najbolji su dokaz nacionalne usmjerenosti skladatelja čija su djela nastajala u prvoj polovici 20. stoljeća. Uostalom, to je bio skladateljski trend u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kakav poznajemo i iz stilske opredijeljenosti mnogih hrvatskih majstora novonacionalnog smjera. Ali, kada autor rođen 1969. poput  Gerarda Lópeza Boade svoj Put sunca, vokalno-instrumentalnu poemu na tekstove nacionalnog pjesnika, ostvaruje idiomom uglavnom ukorijenjenim u konzervativnu,  postromantičnu tradiciju, moguće je zaključiti da je još uvijek na djelu, doduše skladateljski dobro obrazovana, u tehničkom pogledu ostvarivanja forme dobro upućena, ali u osnovi ipak još uvijek naglašena težnja za umjetničkom glazbenom produkcijom bliskoj folklornoj tradiciji. U svakom slučaju, budući da djela katalonskih skladatelja nisu zastupljena na programima hrvatskih glazbenika, bilo bi vrijedno potruditi se oko njihova upoznavanja i, dakako, izvođenja.