Kultura na brazilskoj periferiji

Dok šetate ulicama četvrti São João do Cabrito, na svakom koraku svjedočite fizičkom i ekonomskom siromaštvu nekadašnjeg željezničkog predgrađa Salvadora. Ne i duhovnom, potvrđuje to i fascinantna priča o osebujnom muzeju nazvanom Zbirka najgornjeg kata. Začetnici te ideje, s iskricom nade u očima i osmijehom od uha do uha, kao da svakodnevno ne moraju pronaći sto i jedan način da bi prevladali neimaštinu, pojašnjavaju kako se na najgornjem katu kuće u takvim osiromašenim i zapostavljenim dijelovima grada njegovi stanovnici obično druže, te da je otud i poteklo ime iza kojeg stoji lokalna kulturna udruga. Vode je 49-godišnji José Eduardo Ferreira Santos i njegova žena Vilma. Muzej se nalazi u dvije privatne kuće, u jednoj od njih nesvakidašnji par i živi. Sadržava knjižnicu, zbirku CD-a i gramofonskih ploča, povijesne artefakte, pločice i starinski porculan, slike, fotografije, drvene i aluminijske skulpture…

Četvrt São João de Cabrito - traženje ljepote na periferiji

„Do 2014, kada smo i službeno priznati kao muzej, prikupili smo oko 5000 eksponata. Odonda je taj broj eksponencijalno narastao, sada ih je više od 50 tisuća. Prije pandemije koronavirusa dobili smo pozivnicu Muzeja suvremene umjetnosti u Riju (MAM) za sudjelovanje na izložbi Izmišljeno sjećanje. S novcima dobivenima od Goethe instituta odlučili smo stoga krenuti u početnu katalogizaciju i digitalizaciju zbirke, u kojoj se nismo ni snalazili zbog broja pristiglih eksponata. Pozvao sam nekoliko umjetnika i zamolio ih da naprave specifična istraživanja i pripreme projekte sređivanja određenih dijelova zbirke. Primjerice, u onoj nazvanoj Kuća sjećanja 14 godina našeg rada predstavljeno je kroz niz različitih predmeta. Svaki od njih priča vlastitu priču. Nakon izložbe u MAM-u, uslijedio je poziv na više drugih, uključujući i izložbu Parabola razvitka, održanu povodom 200. godišnjice neovisnosti Brazila. Drago mi je da smo u konačnici doprinijeli razbijanju mita prema kojemu centar ne zna što se stvara na periferiji. Danas kupujemo radove ili ih doniraju sami autori. Pronalazimo i one koje ljudi odbace u smeće. Odlučili smo probrati između svega što umjetnici stvore, a ima kulturnu vrijednost za ovu zajednicu. Ništa ne želimo prepustiti zaboravu“, u kreativnom kaosu pretrpane kuće u kojoj on i žena dijele krov nad glavom s postavom počinje portretiranje drugačijeg i nadasve kreativnog paralelnog društva José Eduardo.

José Eduardo Ferreira Santos i siromasima nudi doticaj s umjetnošću

Ljepota na periferiji

Sretan je jer je, pogleda li unatrag, pomaknuo planine, ali iz očiju tog ipak umornog čovjeka isijava sjeta. Na Katoličkom sveučilištu u Salvadoru deset je godina bio profesor pedagogije i sociologije, osobito se bavio sociologijom obitelji. Prvo je obolio od depresije, pa se istovremeno uz liječenje odlučio baviti umjetničkim projektom traženja ljepote na periferiji. Nakon što ga je u pandemiji pokosio koronavirus, dao je otkaz na sveučilištu i posvetio se radu na zbirci.

„Sve je počelo s mojim doktoratom, koji je za temu imao samoubojstva mladih. U jednom trenutku mentor je od mene zatražio da se počnem baviti temom ljepote u našoj zajednici, budući da sveučilišta na mjesta poput ovoga gledaju kao na ranjiva mjesta prepuna siromaštva i nasilja. Tijekom 2009. i 2010. lokalno stanovništvo krenulo je sa slanjem mnoštva eksponata. Upravo u to vrijeme preminulo je pet važnih ovdašnjih umjetnika. Shvatili smo da sve to stvaralačko bogatstvo treba negdje pohraniti i izložiti. Najprije smo radove držali na balkonu kuće. Kada smo napunili prvu kuću, postala je izložbeni prostor, a mi smo otišli živjeti u najam. Godine 2015. smo kupili i drugu kuću. Trenutačno živimo u njezinom prizemlju, ostatak je izložbeni prostor. Bitno je naglasiti da smo na samim počecima, 2014, sudjelovali na 3. biennaleu Bahije i 31. biennaleu São Paula. Tada smo uvidjeli da projekt doista ima smisla. Počeli smo funkcionirati kao kulturni centar, te držati radionice i predavanja i dovoditi ovamo školsku djecu“, ponosno ističe doprinos zajednici José Eduardo.

Vilma Soares Ferreira Santos objašnjava postav izložbe posjetiteljima iz druge zajednice

U Salvadoru, u kojemu ne koriste riječ favela nego zajednica, čak je 60-ak posto tzv. nereguliranih stambenih površina. Semantička je razlika velika, poučavaju nas u São João do Cabritu. Zajednice, kažu, nisu nastale preko noći ili tijekom nekoliko mjeseci zbog priljeva pridošlica. Crnačko stanovništvo Salvadora u njima živi najmanje nekoliko desetljeća, ako ne i dulje. Imaju svoj identitet i povijest. Njihovi stanari pritom imaju drugačiju poveznicu s tim teritorijem od onih u favelama u Rio de Janeiru, São Paulu ili Belo Horizonteu, gdje je najčešće riječ o došljacima koji su stigli u te gradove trbuhom za kruhom i nema jasne razdjelnice između pomiješane populacije iz različitih dijelova Brazila. Kako bi pomogla u čim boljem rješavanju stambenog pitanja u perifernim zajednicama, ali i poboljšala stanje s radnom snagom u građevinarstvu općenito, aktualna vlast u Salvadoru izrodila je nakon pandemije projekt u sklopu kojega se službeno obrazuje 1000 budućih zidarki. Ciglu po ciglu, na nekoj drugoj stvaralačkoj razini, svoj je san mukotrpno gradila Vilma Soares Ferreira Santos. Na kraju je 2010. postala prva tamnoputa kustosica u gradu. Taj je događaj bitan ne samo zbog priznavanja identiteta tamnoputog stanovništva Salvadora, nego i zbog položaja žena u ovdašnjoj zajednici. Utire put i feminizmu u São João do Cabritu…

Uključivanje žena

„Bilo je jako teško. Jer osim što sam žena, a ovo je ipak još uvijek patrijarhalno društvo u kojemu se žene najčešće ne sluša, ja sam tamnoputa i dolazim iz crnačke zajednice, koja ovdje u Salvadoru samu sebe takvom ne vidi. Još uvijek je teško na svakom od razgovora koje vodim oko izložbi boriti se s tim predrasudama na više različitih razina. Postajanje kustosicom i istraživački rad pomogli su mi pri stvaranju drugačijeg pogleda na samu sebe, na umjetnost i na zajednicu. Upravo zbog tog samopouzdanja danas mogu voditi posjetitelje kroz naš muzej, uključujući i djecu“, razdragano kazuje Vilma Soares Ferreira Santos, i dalje željna češćih pohvala iz samog Salvadora, a ne samo izvana, kao i razbijanja nametnutih socioekonomskih i mentalnih okova. 

„Moja majka nikada se nije htjela fotografirati. Uvijek je mislila kako nije sređena, da ne izgleda dobro. Toliko je i danas prisutan taj rasizam, a u našim ljudima usađeni strahovi koje je on prouzročio. Čim smo se ozbiljnije posvetili sređivanju zbirke, u njezin fokus stavili smo i pitanje žena. Već tada razgovarali smo s mojom majkom. Nakon puno otpora, napokon je pristala fotografirati se, i to je zapravo jedina njezina fotografija koju imamo i koju smo uspjeti napraviti dok je bila živa. Ostale su tijekom života izgubljene u poplavama, jer je većina domova u ovom dijelu grada bila ili u sojenicama ili načinjena od blata, pa je za velikih kiša svaka obitelj nanovo gubila sve što je imala u domaćinstvu. Zbog toga i ja s 55 navršenih godina nemam svoju fotografiju iz vremena kada sam bila beba“, pojašnjava Vilma, čija je majka nedavno preminula. 

Vilma Soares Ferreira Santos ispred postava izložbe o svojoj majci

Iz muzeja Zbirka najgornjeg kata

„Vilmina majka za svoga života uspjela je izraditi samo dvije fotografije. Na temelju njih htjeli smo napraviti njezin ikonografski bum. Budući da se većina tamnoputog stanovništva dosad prikazivala na stereotipan način, željeli smo je prikazati što raznolikije, suprotno kolonijalnom prikazu. Pozvali smo stoga razne umjetnike, poznate u zajednici. Cilj je bio prirediti izložbu koja bi pridonijela održavanju sjećanja na osobe iz zajednice. Osobito onih tamnoputih, budući da u brazilskoj ikonografiji nedostaje način predstavljanja ljudi s crnačke periferije“, naglašava José Eduardo, dodajući da su odlučili napraviti kružnu izložbu koja će s vremenom rasti.

„Ideja je koncipirati izložbe na način da zrcale dostojanstvo zajednice. Na tom tragu, svi umjetnici koji sudjeluju u ovoj izložbi osobno su poznavali moju majku. Ona je do zadnjih dana života bila jako uključena u cijeli projekt, poticala ih je. Ova izložba može biti ogledni primjer za predstavljanje i drugih majki iz naše zajednice. Jako je kvalitetno napravljena. Dolaze nas posjetiti i žene iz drugih perifernih dijelova grada. Žele vidjeli kako funkcionira koncept zbirke i muzeja i saznati kako bi se i kod njih mogao održati taj koncept sjećanja. Drago mi je ako mogu širiti našu ideju i pozitivno iskustvo i društveno osnaživati žene koje su u svojim zajednicama suočene sa sličnim izazovima“, reći će Vilma, uz opasku da su koncept postava i zbirka muzeja dokaz da ostatak Brazila zapravo i dalje ne zna kako žive periferne zajednice, ali očito to nije do kraja jasno ni samom Salvadoru, većinski crnačkom gradu.

Protiv nejednakosti u umjetnosti

José Eduardo i Vilma svoj su izbor odavno napravili. U odnosu na komoditet vlastitoga doma, ako se o takvom čemu uopće i može govoriti uz pogled na prizore kolektivne tuge s bilo kojeg najgornjeg kata ili krova u São João do Cabritu, prednost su dali umjetnosti. I vjeruju da se dobro dobrim vraća. Kao primjer ističu djevojčicu iz zajednice, Deborah Santos, koju je upravo susret sa skulpturama u njihovoj kući odveo na umjetnički put. Danas studira kiparstvo na Umjetničkoj akademiji. I nju će ovi skromni, društveno odgovorni vizionari označiti tek jednim bitnim koncentričnim krugom koji kreće odavde, a potom se širi ostatkom grada, savezne države Bahije ili Brazila. Takve im osobe kasnije pomažu sudjelovanjem u raznim projektima, u kojima moraju biti čim probitačniji.

Santosova umjetnička radionica / Snimio Dragan Nikolić

Četvrt São João de Cabrito - fizičko i ekonomsko siromaštvo nekadašnjeg željezničkog predgrađa Salvadora

„Sve smo jako dugo radili bez priljeva ijednog brazilskog reala. Uostalom, većina novca za kulturu ograničena je na São Paulo ili veće gradove. Sada smo se više posvetili financijskoj održivosti. U četrnaest godina rada nikad nismo imali kontinuiranu potporu grada ili države. Sada se prijavljujemo na određene natječaje koje oni raspisuju. Između ostaloga, tražili smo novac i za stvaranje dokumentacijskog centra. Počeo sam pisati i raznim galeristima, čak i nekima iz Italije. Treba nam, naime, i treća kuća i novac za njezinu kupnju. Danas financijsku pomoć lakše dobije nogometni klub, nego muzej s dva izložbena prostora kroz koje mjesečno prođe više od tisuću ljudi. Sada smo vidljivi i u centru, u prostorima koje su nekad u prošlosti kolonijalisti oduzeli manjinama ili su se u njima izlagali galerijski predmeti iz razdoblja između 16. i 19. stoljeća, a koji nas istinski ne predstavljaju. Pritom je suvišno govoriti o tome da nije jasno kako se do njih došlo. Kod nas se točno zna odakle je došao svaki izloženi eksponat. To je drugi najvažniji element ove zbirke – sve je javno i transparentno. U ovim prostorima, koji izviru iz svakodnevice zajednice, mi možemo prepoznati same sebe i vlastiti život. Kada smo bili na izložbi Kuća sjećanja, na keramičkim pločicama ispisali smo imena četvrti izvan centra Salvadora i većina ljudi doživjela je to vrlo emotivno, s obzirom na to da je prvi put izložba imala veze s njihovim životnim prostorom“, zaključuje José Eduardo, zazivajući daljnji istraživački ili kuratorski rad u svome muzeju.

„Brazilska umjetnost i dalje je elitistička. Ali možemo reći da danas postoje umjetnici, kustosi i ljudi koji se bave kulturom i koji su naši društveno pozicionirani partneri, a koji su shvatili da postoji umjetnost i izvan središta velikih gradova, te da je potrebno poraditi na njezinoj inkluzivnosti. Onoj koja će promišljeno, uz istraživanje i kontinuirani rad, predstaviti brazilski identitet na perifernim mjestima. I naše će izložbe tada biti bolje“, isprativši nas iz muzeja sumirao je José Eduardo Ferreira Santos, taj dobri duh svoje četvrti kojega su s istim poštovanjem pozdravljali i tihi sredovječni ribari i nabildani mladići poslovično sumnjivi policiji, dok smo uz obalu prepunu komaraca prevaljivali nemali put između dviju neobičnih kuća u kojoj i siromasima nudi umjetnost.