Između aristokratske senzualnosti i građanske pragmatičnosti

U razdoblju nakon Nagodbe kada Habsburško Carstvo postaje dvojna Monarhija, a Hrvatska ulazi u poseban odnos s Ugarskom, Zagreb prerasta iz provincijskog u urbano središte, što pogoduje snažnom kulturno-umjetničkom zamahu. U dijalektici rudimenata aristokratske senzualnosti i novonastale građanske pragmatičnosti, u dvojnosti estetičke i etičke kulture, umjetnost je ta koja postaje nositelj identiteta i svjedočanstvo povijesti, rađanja i trajanja jednog naroda.  

Joso Bužan, Portret Slave Sollar, 1903.

Slava Sollar, pripadnica građanske obitelji koja
je podržavala hrvatske umjetnike

Nakon potresa 1880. godine Zagreb dobiva novu regulatornu osnovu, koja će odrediti i novonastalu kulturno-umjetničku situaciju u izgradnji i opremanju javnih obrazovnih i kulturnih institucija, crkava i palača koje niču na perivojskom okviru Zelene potkove. Primjetan je znatan razvoj na industrijskom planu, što će utjecati na jačanje građanske klase koja je, po uzoru na plemstvo, također spremna podržati uzgoj nove, domaće umjetnosti, obogaćujući funduse muzeja u nastanku svojim prilozima, ali istodobno i otkupljujući djela hrvatskih slikara, često ih pomažući financiranjem njihova obrazovanja u inozemstvu.

Privredne dinastije i procvat kolekcionarstva

Bogaćenjem buržoazije, kao i prenošenjem djelatnosti na sljedeće generacije, oblikuju se prave „privredne dinastije“, kako ih naziva Iskra Iveljić (Očevi i sinovi. Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća). Zahvaljujući poslovnoj uspješnosti svojih predaka, ali i uznapredovaloj građanskoj emancipaciji na prostoru Banske Hrvatske, novi naraštaj najuspješnijih zagrebačkih privrednika postaje dijelom građanske i društvene elite. Prvi kolekcionari građanskog sloja pomno stvaraju vlastite zbirke, a često donacijama obogaćuju i muzejske funduse.

Uvidom u knjige Salona Ulrich (Zagreb, Ilica 54) možemo stvoriti jasniju sliku o tržišnoj vrijednosti i popularnosti pojedinih umjetnika, kao i o obiteljima koje kupuju njihova djela u razdoblju između 1910. i 1927. Učestalo se pojavljuju imena Kulmer, Plavšić, Tartaglia, Ehrlich, Deutsch Maceljski, Aranjouš, Lubiensky, svi redom važni klijenti Salona. Iz redova privredne elite poznate su zbirke obitelji poduzetnika Sollar i Nossan, ljekarnika Hinka Brodjovina, industrijalca Vladimira Arka, farmaceuta Eugena Viktora Fellera, Huga, Ervina i Branke Weiss, izdavača i vlasnika tiskare Ignjata Granitza, obitelji Jakoba i Josipa Franka, obitelji Chavrak, Kamile i Eugena Radovana, Hinka Lederera, dr. Slavka i Lele Flögel, bankarske obitelji Lenski-Rein. Iz kasnijih desetljeća 20. stoljeća valja spomenuti zbirke Anke Gvozdanović, Zvonimira Pučara, dr. Antuna Šercera, dr. Martina Rošića, Aleksandra Tiefenbacha, Drage i Marge Magjer i Nade Ostrogović Magjer, dr. Dušana Plavšića, dr. Marka Polića, dr. Slavana Vidovića, ali i mnogih drugih koji ostaju anonimni.

Vrijeme je to procvata kolekcionarstva kada nastaju zbirke čija se razasuta baština danas može detektirati u hrvatskim muzejskim zbirkama, a one će, kao i njihovi vlasnici, doživjeti egzodus u godinama turbulentnih ratnih i poslijeratnih zbivanja.

Zbirke zrcale sudbine vlasnika

Bile su to raznorodne zbirke koje su sadržavale umjetničke predmete i predmete umjetničkog obrta od porculana, namještaja i cjelokupne opreme ambijenta, do bibliotečnog materijala, predmeta od metala i dokumentacijske građe. Te su zbirke razvrstane u dvije skupine prema uvidu u njihove inventare. To su kulturno-povijesne zbirke s različitim materijalom, od umjetničkih predmeta do dokumentacijske građe vezane uz rad i stvaranje te život značajnih ličnosti naše sredine i zbirke nastale po strogim kolekcionarskim kriterijima, koje okupljaju djela umjetnosti i umjetničkog obrta raznih epoha. Prema načinu nastanka, zbirke su razvrstane u tri skupine. Prva je skupina zbirki koje su nastale svjesnim sabiranjem, u drugu skupinu ulaze zbirke koje su nastale obiteljskim nasljeđem, dok su treća skupina memorijalne zbirke.

„Čak i kad čovjeku nije više mnogo stalo do tih stvari, nije posve ravnodušan što je do njih držao, jer za to uvijek ima razloga koji izmiču ostalima… Sada kada sam nekako preumoran da bih živio s ostalima, ti mi se nekadašnji sasvim lični osjećaji, koje sam imao, čine, što je manija svih kolekcionara, veoma dragocjenima.“

(Marcel Proust,
Sodoma i Gomora)

Sudbina zbirki nastalih krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća na kompleksan način zrcali živote njihovih vlasnika. Brojne su obitelji iz redova privrednika, uglavnom židovske vjeroispovijesti, ubijene ili raseljene za vrijeme rata od strane ustaško-fašističkog režima, dok su kao građani više i srednje klase degradirani i za vrijeme komunističkog režima, izgubivši pravo raspolaganja vlastitom imovinom. Pod raznim ustavom ozakonjenim postupcima ugroze prava vlasništva (sekvestracija, konfiskacija, eksproprijacija ili nacionalizacija), a pod izlikom kulturnog uzdizanja javnosti, nekoć brižno prikupljena baština oteta je i redistribuirana ili uništena s ciljem zatiranja svakog traga građanske uljudbe. U desetljećima nakon rata, proživljena trauma bila je razlogom svojevrsnog prikrivanja krhotina kolekcionarskog nasljeđa od strane osiromašenoga i degradiranoga građanskog intelektualnog miljea.

Tradicija koja se
nastavlja

Reliquiae reliquiarum tih prvih zagrebačkih kolekcija, često u vlasništvu novih sakupljača baštine, mogli su se vidjeti na izložbi ­Zagrebački kolekcionari održanoj 1992. u Muzeju Mimara, na kojoj su predstavljene neke od važnijih zbirki hrvatskoga modernog slikarstva: dr. Josipa Kovačića, Željka i Vlaste Novak, Josipa Depola, dr. Franje Kajfeža, Paje Kanižaja i nekih drugih sakupljača koji su željeli ostati anonimni. Više od desetljeća kasnije iznimnu je pozornost privukla izložba Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama autora Igora Zidića, održana u Galeriji Klovićevi dvori 2006. Obuhvatila je slike najznačajnijih autora s prijelaza 19. u 20. i prve polovice 20. stoljeća, čiji je izbor u cijelosti potvrdio dugu tradiciju sakupljanja umjetnina, otkrivši neke dosad nepoznate antologijske primjere modernog slikarstva.

Ukazavši na važnost ovakvih prezentacija u javnosti, izložba je potaknula i svojevrsnu inventuru postojećih hrvatskih kolekcija te se u ciklusu Umjetničkog paviljona, na inicijativu tadašnje ravnateljice Jasminke Poklečki Stošić, pod naslovom Privatne zbirke u javnoj instituciji predstavljaju na cjelovit način: Kolekcija Vugrinec (2015), Zbirka Hanžeković (2016), Zbirka Roglić (2017) i Zbirka Kurjak (2019).

Najveći pomak u proučavanju hrvatskih privatnih zbirki zbio se u okviru međunarodnog znanstvenog projekta TransCultAA (Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in the 20th Century) te recentnog projekta Hrvatske zaklade za znanost Istraživanje provenijencije umjetnina u zagrebačkim zbirkama, čija je voditeljica, ugledna znanstvenica Ljerka Dulibić, okupila tim stručnjaka kako bi se produbile spoznaje vezane uz okolnosti nabavljanja umjetnina u kontekstu niza kasnijih vlasnika, prodavatelja, kupaca i posrednika. To u konačnici rezultira detektiranjem provenijencije umjetnine kao ključne informacije o pojedinom djelu, njegovoj autentičnosti, pravednosti njegova posjeda i značenju u cjelini.

Od izgradnje identiteta
do sigurne investicije

Svijest o važnosti sabiranja, ali i odgovornosti čuvanja umjetničke baštine prisutna je i kod današnjih kolekcionara. U tom smislu, bogata povijest hrvatskih privatnih zbirki, kao i njihova brojnost te svojevrsna inklinacija očuvanju nacionalnog identiteta kroz sakupljanje djela hrvatske umjetnosti i podržavanje domaćih umjetnika, predstavlja fenomen neusporediv sa sličnim aktivnostima u regiji, koji traje do današnjih dana.

Teško je ipak ne primijetiti kako je u vrijeme formiranja prvog naraštaja kolekcionara ključan razlog sakupljanju bila participacija u izgradnji nacionalnoga kulturnog identiteta, dok je danas umjetničko djelo često tek investicija, svojevrsna trajna vrijednost koja se s vremenom ne umanjuje. U vrijeme prvih kolekcionara iz redova građanstva bilo je važno družiti se i poznavati umjetnika i participirati u kulturnom životu općenito, a danas je odnos umjetnik – kolekcionar rjeđe osoban. Dakako, neophodno je poznavanje materije: kada izlagati umjetninu, gdje i u kojim okolnostima, kako je čuvati i brinuti o njezinu stanju, kako joj što manje štetiti i kako je ne profanirati nekritičkim izlaganjem u nepriličnim prostorima i neadekvatnom kontekstu.

Problem je sudbina zbirke nakon smrti sakupljača: kako sačuvati cjelovitost zbirke u koju je utkana osobnost sakupljačke svijesti? Kada zbirka svjedoči o vrhunskom ukusu i izboru sakupljača, kad pojedinačnim djelima koja žive unutar integralne cjeline priča neku malu istinu te po principu pars pro toto svjedoči antologiju neke umjetnosti, vrijednost cjeline nije manje važna od vrijednosti pojedinačnih djela. Zapravo, za vrijednost određenog djela ponekad je presudna povijest, a ponekad umjetnost.