Intenzivna i kompleksna emocionalnost

Jedan od najvećih čeških kazališnih festivala, Kazališni svijet Brno (Divadelní svět Brno), na pozornice Narodnoga kazališta Brno, Kazališta Guska na žici, Gradskoga kazališta Brno, Kazališta Radost, Kazališta Polárka te scenu Akademije izvedbenih umjetnosti Janaček svake godine donosi najbolje češke produkcije te izbor inozemnih predstava. Izabrane predstave slijede programski dominantne dramaturške linije, bave se aktualnim društvenim pitanjima ili prikazuju rad kazališnih stvaratelja specifičnih estetika.

Emocionalno napregnuta jihlavska inscenacija zadržava snagu Bergmanova izvornika / Snimio Igor Stančik / Izvor kazalište Horácké divadlo Jihlava

Zahvaljujući kongresu Međunarodne udruge kazališnih kritičara, održanom od 20. do 26. svibnja u suorganizaciji te udruge i Festivala, pogledala sam šest predstava, među kojima samo jednu vidim kao promašaj, Hamleta u režiji Martina Čičváka i u produkciji Narodnog kazališta Brno – s čime se, sudeći po ovacijama, velik dio gledatelja ne bi složio – dok su ostale, i koncepcijom i izvedbom, katkad i žanrovski, u najmanju ruku ugodno iznenadile. Ovom prigodom više o Kricima i šaputanjima kazališta Horácké divadlo Jihlava.

Premda svjedočimo poplavi scenskih translacija djela koja nisu primarno ostvarena u izvedbenome mediju, Krici i šaputanja Ingmara Bergmana u prijevodu Zbyněka Černíka, scenskoj adaptaciji Jakuba Čermáka i Jaroslava Čermáka, režiji Jakuba Čermáka te dramaturgiji Jaroslava Čermáka dojmljivo su, domišljeno i emocionalno preplavljujuće ostvarenje, pri čemu emocionalnost ne ostavlja ni trunke patetičnosti ili otužnosti. Katarze nema, ostaje gorčina i zapitanost nad smislom i svrhom, (ne)mogućnošću istinske komunikacije i bliskosti, empatije, pomirenja sa samim sobom i s onima koji nas povređuju. Autorska ekipa uspjela je prenijeti Bergmanovu kompleksnu mrežu odnosa u potresnoj priči o trima sestrama i njihovoj odanoj služavki suočenima s terminalnom bolešću jedne od sestara.

Predstava umnogome pridaje važnost vizualnosti i atmosferi, simbolici scenskog znakovlja, evociranju vlastitih iskustava i glumaca i gledatelja. Dok je Bergmanov filmski kolorit zasićen krvavocrvenom, zagasiti, prigušeni tonovi scenskih slika (scena Pavlína Chroňáková, kostimi Martina Zwyrtek), fini prijelazi svjetla i sjene i zamagljenost prizora, koji su u kontrastu s jasnoćom i ogoljenošću posljednje slike, ostvaruju nadrealno ozračje puno mistike. Ono podupire mističnost blizine smrti, odnosno prijelaza iz života u neživot, kao i dvojnost patnje i tjelesnoga disociranja od nje te vječna grizodušja. Scenografski elementi poput golema kamena ili užeta kojim je sestra Agnes (Šárka Býčková) vezana za krevet asociraju na sraz neumitne, galopirajuće bolesti i utjehe bliskih osoba. No suočavajući se sa sestrinom patnjom, jaz između emocionalne distanciranosti i suzdržanosti drugih dviju sestara (Barbora Bezáková u ulozi Karin i Stanislava Hajdukova kao Marie) i osjećaja dužnosti i naklonosti prema sestri raste, kao i jaz između njihove samoživosti i požrtvovnosti služavke Anne (Lenka Schreiberová).

Cikličnost prizora i repetitivne radnje naglašavaju trpljenje i s njime povezanu brigu za onemoćale, koji zbog kronična umora i iscrpljenosti te egoistična nagona za preživljavanjem s vremenom prerastaju u rutinu, bešćutni mehanizam kojem nitko od uključenih ne može umaknuti niti iz njega izići neoštećen. Bolest tako utječe na dinamiku njihovih odnosa. Iznimno je snažna scena u kojoj služavka privija bolesnu sestru na obnažene grudi, pritom dodirom kože na kožu prizivajući u sjećanje prve, umirujuće kontakte majke i tek rođena djeteta, a položajem tijela istodobno podsjećajući na motiv Bogorodice koja u krilu drži mrtvoga Krista.

Služavka i sama karakterno utjelovljuje dvojnosti: uobičajeno hladna i nedostupna, a požrtvovna i predana u brizi za Agnes. Oslonac joj je u bolnome prijelazu, a drugim dvjema sestrama istodobno daje priliku da se povežu i u mislima nakratko vrate u bezbrižnije dane. Retrospektivnim scenama prelamaju se pitanja o prolaznosti i relativnosti, kratkotrajnosti sreće i dugotrajnosti patnje. Suočavanje s neizbježnim krajem gdjegdje neočekivano presijecaju humorno začudne scene, čineći se bizarnima ili nepotrebnima, no njihova začudnost kao da ublažuje intenzitet teških emocija, u isto vrijeme podsmjehujući se uzaludnosti života nasuprot smrti kao jedinoj izvjesnosti.

Kompleksna i emocionalno napregnuta jihlavska inscenacija zadržava snagu Bergmanova izvornika, a glumačka ekspresivnost u oblikovanju dramskih osoba, osobito glumicâ, te promišljena i vizualno sugestivna scenska rješenja još dugo djeluju na gledatelja.