Hrvatska biološka ekonomija i(li) treći Bleiburg?

Dok se Ministarstvo demografije i useljeništva ustrojava i operativno zahuktava, prigoda je podsjetiti na simboličnu nedavno navršenu 25. obljetnicu smrti Mirka Juliusa Meheša, zacijelo našega najvažnijega sociologa iseljeništva koji i sam bijaše iseljenik.

U najkraćemu iz životopisa, rođen je 13. travnja 1921. u Voćinu. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1940, studirao u Zagrebu i Grazu. Za vrijeme NDH služio je u Prosvjetnoj bojni, u kojoj djeluje kao pjevač, glazbenik i glumac. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku. Zarobljen je na Bleiburgu, no s(p)retno, prošavši više logora u bivšoj državi i Mađarskoj, bježi u Austriju, nakon čega dolazi u Pariz, gdje na Sorbonnei nastavlja studij i uključuje se u sindikalni rad. Zaslužan je za osnutak Hrvatskoga radničkoga saveza u Parizu i pokretanje glasila Hrvatski radnik – Glasilo Hrvatskog radničkog saveza Francuske i Belgije, čiji je prvi urednik 1950. Oženio se 1948, zasnovavši brojnu obitelj s devetero djece. Godine 1951. doselio se s obitelji u Kanadu. Predavao je na sveučilištu Laurentian u Sudburyju, gdje je umro 10. ožujka 1999.

Mirko Julius Meheš, naš najvažniji sociolog iseljeništva / Izvor Glas koncila

Zamašnu publicističku djelatnost razvio je u brojnim našim emigrantskim listovima i časopisima. Sam je pak 1980‒1984. uređivao Hrvatski glas, prve hrvatske novine u Kanadi na hrvatskome jeziku.

Svoje socijalne koncepcije – a one uključuju rad, radnika, kapital i sredstva za rad te ukupni društvenorazvojni kontekst – Meheš je teorijski cijepio na socijalne enciklike Katoličke crkve, ali i na zapadnjačku sociološku i politološku literaturu, o čemu svjedoče opširne bibliografije na kraju njegovih knjiga, a naposljetku ih je cijepio na vlastito praktično iskustvo u svijetu rada i sindikalne borbe. Njegova pozicija mogla bi se odrediti: ni liberalni kapitalizam, ni komunizam, za koji je smatrao da je samo nastavak kapitalizma, jer je oboma u korijenu – materijalizam. Čovjek je međutim, smatrao je, primarno duhovno biće, pa je i pitanje rada više od pitanja ekonomskih odnosa i kategorija, kao što je i pitanje nacionalnog identiteta više od politike.

Iako je veći dio njegovih pogleda nužno određen vremenom u kojemu piše, primjerice, u izvrsnim raspravama Kruh naš svagdanji, uvod u socijalno pitanje iz 1954. i Homo Titoicus iz 1973, u kojima se, uz ostalo, bavio i pitanjima starenja i umiranja u emigraciji, međugeneracijskim odnosima, odnarođivanjem, razumijevanjem domovine i zataškavanom temom „iseljeničke frustracije“, pisao je i o danas aktualnoj problematici povratka iseljenika i nestanku hrvatsku političke emigracije, posebice u studiji Ljudi kojih nema iz 1992.

Meheš je vjerovao u samostalnu hrvatsku državu, kako je posebice vidljivo u tekstu Hrvatski radnik u oslobođenoj Domovini iz 1957, pa sve njegove misli treba promatrati u toj perspektivi. Polazeći od činjenice da „ljudi koji napuštaju domovinu uvijek su na jedan ili drugi način, veći ili manji, gubitak za tu domovinu. A često su i potpuni gubitak“, smatrao je to važnijim da „znademo… što pokreće sve ljude (uključivši i nas) i što uzrokuje da gubimo ljude i što možemo učiniti da ih ne gubimo, odnosno da dobitak za adoptivnu zemlju ne bude zaista gubitak za Hrvatsku“.

Dalekovidno je predvidio i to da „rješenje našeg političkog oslobođenja neće riešiti niti zere naših ekonomskih i socijalnih problema. To će tek otvoriti vrata, poštenom radu ako budemo imali poštenih i sposobnih ljudi da taj posao obave.“ Vrijeme je da se posao obavi! U tom kontekstu treba promatrati i njegovu koncepciju „hrvatske biološke ekonomije“, što bi značilo sustavnu brigu nacionalnog korpusa, a danas i države, za svakog hrvatskog čovjeka. Intelektualno vrlo hrabro osmišljena u okolnostima nepostojanja samostalne nacionalne države, odnosno tadašnje međunarodne neupitnosti Jugoslavije, te ne malih političkih razlika, pa i sukoba između raznih struja hrvatske emigracije, koncepcija „hrvatske biološke ekonomije“ imala je anticipirajući značaj i potencijal upravo za naše vrijeme – što će biti zadaća novome ministarstvu. Propusti li se ona konkretno razraditi i primijeniti, upozoravao je da ćemo nakon „prvoga Bleiburga“ – demografskih i općedruštvenih posljedica osmanlijske najezde, i drugoga 1945, doživjeti „treći Bleiburg“ – gubitak stotina tisuća mladih ljudi zbog političke i ekonomske emigracije. Pribroji li se tome drastičan pad nataliteta (reklama za afričku šljivu za sada nema nikakva učinka), matematika je neumoljiva.

Da sve iseljeništvo postane useljeništvo, to sigurno nije rješenje demografske „groze pustoši“, ali jest dio rješenja. U tom pogledu djelo Mirka Juliusa Meheša i danas može i treba biti inspirativno štivo sociolozima, demografima i svima koji se u državnoj upravi bave pitanjima iseljeništva (upućujemo na izbor radova u knjizi Narod i njegova budućnost iz 2020). No najvažnije bi bilo da bude lektira onim političarima koji razmišljaju u koordinatama razvoja i primjene hrvatske političke sinteze, posebice kada je riječ o jačanju državne politike nacionalne integracije i nalaženju rješenja za pitanje kako da Hrvati, biološki ranjivi zbog svoje malobrojnosti i ugroženosti, uspostave sistem koji će im omogućiti da egzistencijalno, a time i identitetski, bude spašen svaki hrvatski čovjek. Ili makar da mu spas bude ponuđen…