Danas je važnije biti influencer nego autor

Siniša Škarica? Glazbenik, urednik, publicist, pedantni pop-arheolog, lovac na najveće talente ovih prostora, ali prije svega diskograf koji je ljubav i strast prema glazbi pretvorio u cjeloživotni poziv, u profesionalnu karijeru koja nadilazi epohe, godine života, radni vijek. Srećom, tu su jedinstvenu vrlinu uvijek znali prepoznati svi: publika, kolege glazbenici i – ne manje važno – glazbena struka. Višestruki je dobitnik nagrade Porin, uključujući onaj za „poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji“, a ovih je dana zaslužio još jednu, nešto mlađu nagradu Nova ploča koju je osnovao upravni odbor Hrvatske diskografske udruge povodom 25. godišnjice osnutka. Novu ploču dobivaju „istaknuti pojedinci za izuzetan doprinos te promicanje značaja hrvatske glazbene industrije“, i mogli bismo upravo to izdvojiti kao izravan povod za ovaj veliki intervju. Ruku na srce, bezbroj je povoda za razgovor s jednom od ključnih uredničkih osobnosti bivšeg Jugotona, kao najveće i najznačajnije diskografske kompanije bivše države i ovoga dijela Europe, te Croatia Recordsa, kao njezine prirodne sljednice.

Glazbom se ranih 60-ih počeo baviti u šibenskim Magnetima, a karijeru je nastavio u popularnom bendu Mi, poznatom po plesnoj mješavini soula i R&B-a – i hitu Bam-Bam-Ba-Ba-Lu-Bam. Rođen je u Šibeniku 1946, a kad je 1974. u Zagrebu diplomirao pravo, sva prikupljena znanja objedinio je na uredničkim diskografskim pozicijama, gdje je lucidnim odlukama takoreći sukreirao povijest domaće zabavne i rock-glazbe. Njegova osobna povijest toliko je duboko utkana u povijest domaće diskografije i glazbene scene, da je jedno de facto neodvojivo od drugoga. Njegov publicistički rad uključuje knjigu Kad je rock bio mlad – Priča s istočne strane (1956‒1970), potom biografije Bijelog dugmeta i Gabi Novak (Knjiga o Gabi), a upravo  dovršava i zadnji dio biografske trilogije o Jugotonu/Croatia Recordsu  pod naslovom Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave. U Škaričinu vokabularu pojam „mirovina“ (u koju je otišao s mjesta pomoćnika predsjednika Uprave za program u tvrtki Croatia Records), postoji tek kao puka formalnost. U izravnom kontaktu djeluje jednako entuzijastično i vitalno, elokventno i enciklopedijski upućeno kao prije deset ili trideset godina.

Izrasla iz vaših biografskih bilježaka iz CD-knjižica, ploča i box-setova, knjiga Tvornica glazbe – priče iz Dubrave nije, kako ističete, enciklopedijsko-leksikografsko štivo, nego upravo to što naslov sugerira: priče kao prilozi za Biografiju jedne ikonične tvrtke. Knjiga treća je pri kraju?

Jest, ali još nije gotova. No ovako će štivo dobiti neke zanimljive dodatke. Recimo, da sam je završio prije dva-tri mjeseca kad je bila planirana, u njoj se ne bih dotaknuo svojevrsnog mini fenomena Baby Lasagne i skoro-pa-pobjede na ovogodišnjem Eurosongu. Izgubili smo, smatraju mnogi, a i ja, nesretno i nepošteno. Izvorna ideja bila je da svu građu objavimo do 2017, do sedamdesete godišnjice Jugotona. Cijeli materijal imao sam tada napisan, ali sam potom shvatio da je to više od tisuću stranica, pa sam priču odlučio redigirati, podijeliti je na etape. Najprije je izašla knjiga koja pokriva događaje od 1947. do 1969, zatim smo 2019.  objavili drugi dio, s događajima od 1970. do kraja 1980-ih. Izlazak trećeg nastavka, s događajima od 1990. do danas, bio je predviđen prije korone, ali onda se sve razvuklo. Usporedo su se pojavljivale i druge stvari koje sam želio uvrstiti. Zapravo, treća će knjiga imati mnogo više materijala s pogledom unatrag u odnosu na prve dvije, koje intenzivnije prate kronologiju događaja, uz nizanje svih glazbenih imena. Naprimjer, naći će se tu i podulja priča o Mariju Mihaljeviću, koji je paradigmatski lik hrvatske zabavne glazbe i pop-kulture – bio je radijski voditelj, urednik, tekstopisac, kompozitor, izvođač. Ustvari, cijela obitelj Mihaljević – Mario, otac Branko i sin Branimir – zanimljivi su i glazbeno „navudreni“.

No primarni je fokus ipak na devedesetima i poslije? 

Naravno, jer su sva imena koja su povod vraćanja u prošlost, poput Marija Mihaljevića, i danas aktivna, sve se događa u ovom trenutku. Primjerice, jedno je poglavlje posvećeno pjesnicima i skladateljima, drugo je naslovljeno Iz dnevnika rock urednika s tekstovima povezanim s osamdesetima, a imam i priču koja se isključivo temelji na mojim bilješkama s ploča. U posebnom sam dijelu dao portret živih i mrtvih porinovaca.

Čitajući vaše knjige, čitatelj stječe dojam da ih je pisao autor s fascinantnim smislom za detalje. Sjećate li se trenutka kad ste shvatili da će vam glazba postati sastavni dio života na svim razinama?

Ne sjećam se svih datuma, ali mnogih ključnih trenutaka svakako. Pamtim kao da je bilo danas kad sam prvi put na radiju čuo prvu singlicu Bijelog dugmeta, Top, u travnju ili svibnju 1974. Pomislio sam, ovako nešto dosad nisam čuo, bilo je stvarno drugačije. A kad smo kod preciznih datuma, 2. rujna iste godine prvi sam put kao zaposlenik Jugotona, budućeg Croatia Recordsa, ušao na njihovu portu – bit će uskoro pola stoljeća od tada. Zalazio sam ondje i prije, tijekom sviračke karijere i tada me ondje dočekivao Pero Gotovac, ne samo Jugotonov urednik, nego i alfa i omega ondašnje popularne glazbe. Budući da sam imao diplomu Pravnog fakulteta i glazbenički background, stekao sam sve kvalifikacije za mjesto urednika publishinga (urednik naklade, op. a). Zanimljivo, prvi zadatak bio mi je poslati Bregoviću nakladnički ugovor na potpis, za singl ploču Da sam pekar. Njihova prva tri singla bila su uvjet za sklapanje ugovora s tadašnjim generalnim direktorom Jugotona, Slavkom Kopunom.

Potpisivanje diskografskog ugovora s grupom koja će uskoro postati kulturni i komercijalni fenomen bio je djelomice i plod s(p)retnih okolnosti?

To je sličan slučaj kao i s Beatlesima kad ih je Decca odbila s obrazloženjem da sastavi s gitarama više nisu u modi, pa su potpisali za EMI. Tako je Dugme svoje rane snimke najprije ponudilo sarajevskom Diskotonu koji im je rekao da moraju pričekati, jer nema slobodnih termina za snimanje. Naravno, Bregoviću se nimalo nije čekalo, pa su otišli u malo sarajevsko predstavništvo Jugotona gdje im je naš predstavnik Hamdija Salković rekao da odmah mogu otputovati u Zagreb, snimiti singl i potpisati ekskluzivni ugovor na pet godina.

A prvi susreti s glazbom u djetinjstvu?

To je zanimljiva priča. Relativno rano dobio sam gramofon, 1957. Ustvari, roditelji su ga darovali sestri koja je oboljela od miokarditisa, pa je cijelu godinu morala izbivati iz škole. A s tim gramofonom marke Supraphon dolazile su i prve ploče – odmah me oduševio dvoglas tada legendarnog Dua sa Kvarnera i njihova Romanina del Bajon, pjesma koja je, recimo u Veloj Luci, neka vrsta narodne pjesme – tamo je pjevaju kao da ju je skladao netko iz tog mjesta, što sam shvatio kad sam mnogo godina poslije ondje počeo ljetovati. Ali još me više oduševio Ivo Robić koji je 1956. objavio prvi album Pjeva vam Ivo Robić. Slušati  ga na toj 10-inčnoj „plejki“ bilo je kao slušati Sinatru s orkestrom Nelsona Riddlea. Jer, Ivo je tada iza sebe imao jednog Prohasku, Nikicu Kalogjeru, manje i veće ansamble koji sudjeluju na toj ploči, a on je pjevao na svim jezicima, na engleskom, talijanskom, francuskom. I naravno, na hrvatskom je otpjevao Prvu ljubav Pere Gotovca. Zanimljivo je i to da Gotovac uopće nije mnogo držao do te pjesme, čak ju je napisao pod pseudonimom, P. Fatti. To je zato što je Pero koji se bavio zabavnom glazbom, imao mali kompleks zbog svoga velikog oca Jakova, pa ju je držao po strani. A meni je mnogo značila. Također i Elvis Presley i njegova It’s Now or Never, kada je i moj klapski orijentirani otac morao priznati kvalitetu jednome kod nas još uvijek u dijelu glazbenog establišmenta neprihvaćenom „urlatoru“. Ali ako je netko od domaćih izvođača snažno utjecao na mene, bili su to 4M, i nastupima i pločama. 

Prvi od tri sveska Škaričine glazbene monografije

Ali u tim ranim godinama još niste znali hoće li vam glazba biti trajan životni poziv?

Ne. Mislio sam da ću biti strip-crtač. Usporedo sam počeo svirati, ali škola je uvijek bila bitna. Završio sam gimnaziju i 1965. upisao arhitekturu u Beogradu, jer za to ondje nije bilo potrebno položiti prijemni ispit. U studentskom smislu bila je to izgubljena godina koja mi je, zapravo, dobro došla za moj budući posao – svjedočio sam svemu što je u glazbi tada bilo bitno, uključujući prvu veliku gitarijadu u siječnju 1966. Sastavi kao što su Elipse, Crni biseri, Siluete – sve sam ih ondje upoznao iz prve ruke. Arhitekturu sam napustio nakon jednog semestra i u Zagrebu upisao pravo misleći da će mi tako ostati više vremena za bavljenje glazbom. Strip je ostao sa strane, glazba je bila važna, a ja sam, temeljito studirajući, 1974. diplomirao. I tek tada shvatio sam da se neću baviti odvjetničkim poslovima ili diplomacijom o kojoj sam također razmišljao. Na sugestiju budućeg menadžera Vladimira Mihaljeka Mihe prijavio sam se za urednika naklade u Jugotonu i ondje ostao.

Što ste zatekli u Jugotonu, jeste li kao mladi zaposlenik imali kakvu uredničku viziju?

Tada još nikakvu! Radio sam naizgled najdosadniji posao koji te u glazbi može snaći: pripremao sam nakladničke ugovore i tjerao skladatelje i tekstopisce da ih potpisuju. Našao sam se u dobroj poziciji, na pravom mjestu, bio sam dio tima koji je preslušavao sve domaće i strane ploče. Bila je to komisija u kojoj se slušala pristigla glazba, određivale su se naklade, dogovarao se način promocije pojedinih izdanja, a budući da je to timski rad, uvažavali su se i moji komentari, prijedlozi... Puno mi je to značilo. Moj dolazak u kompaniju poklopio se s početkom fenomena Dugmeta i diskografskim bumom koji su oni potaknuli. Zlatna naklada, koja je ranije iznosila 25 tisuća, nakon dolaska Dugmeta podignuta je na 50 tisuća. Bregović je folklor spojio s rock and rollom, seosko i urbano, s malo klasike koju je donio njihov klavijaturist, nedavno preminuli Vlado Pravdić kao školovani glazbenik. Dražen Vrdoljak, educirani novinar, taj spoj je nazvao „pastirski rock“, i to je krenulo nezaustavljivo. U nepuna dva mjeseca prvi album prodali su u nakladi od 50 tisuća, pa to više nitko nije mogao ignorirati. Bili su toliko uspješni da su već drugi album s urednikom Veljkom Despotom otišli snimiti u London u suradnji s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Tada se i kod nas rock-glazba prvi put počela tretirati ozbiljno, kao ono što nosi umjetničku težinu, slično kao što se u Britaniji nakon albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa o popularnoj glazbi počelo pisati iz akademskih pozicija.

Kakav su status imali neki drugi albumi iz tog razdoblja koji se danas smatraju klasicima, primjerice Dnevnik jedne ljubavi Josipe Lisac?  

Dnevnik je izašao ranije, 1973, i odmah je dobio sve pohvale kritičara, ali jednostavno u komercijalnom smislu nije dosegnuo takav status. I Čovjek kao ja Arsena Dedića, koji je objavljen za Božić 1969. prodao se u zlatnoj nakladi, a odlično je prodao i drugi album Arsen II, kao i Homo Volans – prvi dvostruki studijski solistički album u bivšoj državi. I dan-danas smatram da je Homo Volans Arsenov najveći album, ali i jedan od najvećih albuma uopće.

Ne smijemo zaboraviti i Parni valjak koji se u to vrijeme pojavio s prvijencem Dođite na show.

I Hus, glazbenik koji je uvijek bio talentiran i promišljao stvari, krenuo je tada s idejom da postane veći od Bregovića, ali uskoro su stigli punk i novi val, pa je Hus odmah uveo Valjak u novovalni mainstream. Pravi Valjak nastao je tek nakon drugog albuma Glavom kroz zid, kad su se Hasanefendić i Aki Rahimovski vratili iz vojske i nakon što je Jurica Pađen (originalni član prve postave, op.a.) osnovao vlastiti bend Aerodrom. Valjak se novom valu priključio kao tobožnji stari bend, ali inteligentno, na svoj način.

Govoreći o novovalnom zeitgeistu, jednom ste rekli da ste se u pravom trenutku našli na pravom mjestu pa se tako Jugotonov novovalni uzlet vezuje uz vaše ime. Koje su okolnosti dovele do toga?

Dotadašnji posao urednika naklade bio mi je dosadan, ali koristan. Radeći ga, shvatio sam kako stvari funkcioniraju. Još kao urednik publishinga potpisivao sam albumska izdanja – na primjer Koncert kod Hajdučke česme Dugmeta, četvrti album Yu grupe, prvijenac Divljih jagoda, i da ne zaboravimo, bio sam urednik prve singl ploče Prljavog kazališta Televizori iz 1978. U to vrijeme već je stigla i Azra. Johnny Štulić došao nam je nenajavljen u redakciju noseći demo snimke koje sam odmah preslušao u našoj slušaoni. No tada sam surađivao i u radijskoj emisiji Dražena Vrdoljaka Rock fokus, prikupljajući nove materijale i pišući kratke recenzije za albumska izdanja sa svjetske scene. A to je već bio punk, odnosno novi val.

U takvim okolnostima nametnula se 1980, prvi put u povijesti kuće, potreba za posebnom pop-rock redakcijom, čiji sam postao urednik. Morali ste biti slijepi i gluhi da u tom trenutku ne prepoznate da se novi val događa i kod nas: ono što je radila Azra, ili Kazalište koje je već 1979, nakon prvog singla, snimilo album, premda za etiketu Suzy, zatim Pekinška patka… sve se povezalo u jedinstvenu scenu, jer smo imali i logistiku. Radijske i televizijske emisije, tjednik Polet, sve je bilo tu, trebalo je samo biti na licu mjesta, a moja prednost ogledala se u tome što sam dolazio iz iste glazbeničke branše. U vrijeme novoga vala zatekao sam se s druge, uredničke, strane i bilo mi je lako razumjeti što ti mladi glazbenici žele. Jugoton je uvijek bio na glasu kao vodeća tvrtka, uvijek sklona pop-rock idiomima, iako nikada nije zapostavljala druge žanrove.

Godine 1986. izabran sam na mjesto glavnog i odgovornog urednika i direktora programa Jugotona, a kasnije Croatia Recordsa, što je podrazumijevalo i sagledavanje globalne slike. Morao sam povesti računa ne samo o rock segmentu, nego o svim žanrovima, uključujući i klasičnu glazbu. Naprimjer, nastupa li Trio Orlando ili Zagrebački solisti, glavni urednik mora se popeti na pozornicu i publici kazati koju riječ, ili pak sudjelovati u promociji izdanja.

Jeste li se na poziciji urednika Jugotonove rock-redakcije susretali s cenzurom? Pokojni kritičar Darko Glavan, član „komisije za šund“ osnovane pri tadašnjem sekretarijatu kulture, jednom je rekao da je komisija djelomice izvršila i koristan kulturološki posao jer je „masovne distributore kiča tjerala na minimum estetske obazrivosti“. Ali dodao je da se taj „križarski rat u ime umjetnosti ipak vodio s pozicije moći i jednopartijske države“. Kako vi pamtite tu komisiju?

Komisija za šund bila je neka vrsta kontrole, ali prilično jalova. Istina, u njoj je sjedio muzikolog Krešimir Kovačević iz Društva skladatelja, književnik Branko Bošnjak, pjesnik Zvonimir Golob, zatim Darko Glavan, folklorist Jerko Bezić… Bilo je to jedno posve respektabilno tijelo, ali što su oni mogli? Kada bi se govorilo o punku i rocku, Glavan bi ostalim članovima morao objašnjavati da je, primjerice, tekst Hourine pjesme Televizori, koji je naizgled nezgrapno sročen, odraz pankerskog načina gledanja na svijet, da je to način na koji mladi rock-glazbenik vidi svijet oko sebe. Inače, Kazalište tada još uvijek nije ostavljalo dojam posve formiranih muzičara. Bogović mi je poslije govorio kako su se začudili što sam im uopće prihvatio demo-materijal. No i ja sam učinio grešku angažiravši Vedrana Božića da ih artikulira i oblikuje, pa to više nije zvučalo pankerski kao na demo-kazeti, nego kao prava, klasična rock and roll „dvanaestica“, zvučali su kao pravi bend što zapravo još nisu bili.

Inače, Štulić je kritizirao sve oko sebe, ali na način rođenog pjesnika, bez obzira na to što mu taj status ni danas neki ne žele priznati. Imali smo tu nekih problema, ali rješavali smo ih u hodu. Smjelo se kritizirati društvo, ali pazili smo da to bude diskretno, da se ne bi našao neki rukovodilac koji će se, na primjer zapitati „o čemu ovaj govori u pjesmi Nedjeljni komentar“? To se nažalost dogodilo Haustorovoj pjesmi Radnička klasa odlazi u raj koju je neki komunistički aparatčik zabranio, vjerojatno zato što je smatrao da su stihovi poput „pa-pa proleteri“ neprimjereni socijalističkoj zemlji. Skinuta je s prvog albuma, ali je nakon dvije godine, s ponešto promijenjenim aranžmanom, ali istim stihovima, ušla na sljedeći, Treći svijet. Album Sex Pistolsa Never Mind The Bollocks također nismo objavili, a objašnjenje je glasilo da ne smijemo provocirati incident s Velikom Britanijom (zbog stihova poput „Bože, čuvaj kraljicu i njen fašistički režim“, op.a).

Koliko je pri donošenju vaših odluka o sklapanju ugovora s novim izvođačem možda i na podsvjesnoj razini utjecao osobni ukus, a koliko tržišna procjena i druge okolnosti?

Naravno da se i moj ukus prenosio na ono što sam objavljivao, premda sam slušao i glas naroda, signale s tržišta. No ponekad smo morali odabrati između dva izdanja – nešto je moralo otpasti. Recimo, volio sam sarajevski novi primitivizam i sve što je iz njega izašlo. I kad je do mene 1984. došao Elvis J. Kurtović, odnosno Mirko Srdić, s albumom Mitovi i legende o kralju Elvisu, morali smo ga odbiti jer je Zabranjeno pušenje istovremeno ponudilo svoj debitantski album Das ist Walter. Koliko god je Jugoton bio velik, nismo mogli objaviti baš sve. Također sam morao birati između Ekatarine Velike, zapravo Katarine II i prvog albuma Massimova benda Dorian Gray, Sjaj u tami. Premda sam s vremenom donekle promijenio mišljenje i zavolio neke pjesme, Ekatarina mi je tada zvučala previše hermetično, umjetno i samodopadno. Činilo mi se da je u njihovoj glazbi bilo previše „arta“, pa smo prihvatili Dorian Gray.

Urednik ste brojnih antologijskih i kompilacijskih reizdanja hrvatske popularne glazbe. U sjajnom nizu reizdanja upadljivo nedostaje Jura Stublić i grupa Film koja nesumnjivo zaslužuje retrospektivni CD box-set ili pokoje vinilno reizdanje, osobito ranih albuma koji su oblikovali zagrebački novi val.

Format izdašnih CD reizdanja dobar je zato što omogućuje da se uključi i knjiga s esejom i podacima, pa mi je na neki način žao što CD gubi bitku sa streaming servisima. Kad sam 90-ih pokrenuo ediciju Perfekt Music, ideja je bila da se obnove arhivski materijali i da antologijsku glazbu prebacimo na format kompakt diska s bilješkama i pokojom dodatnom snimkom kao što je običaj u svijetu. I ti prvi boxovi, poput onoga četverostrukog Ive Robića ili seta od 3 CD-a Zaboravljenih zvijezda s best of snimkama Zvonimira Krkljuša, Rajke Vali i Bruna Petralija, izdani su u sklopu Perfekt Music. Tada je i Film trebao doći na red. Sve sam priredio i dogovorio sa slovenskim Helidonom za koji su objavili prvi album. Priskrbili smo prava za reizdanje i master, ali je Stublić odbio prijedlog da mu reizdamo staru glazbu, pa od starih vinila Filmovaca ništa nije obnovljeno. Zamisao je bila izdati sve albume u jednome boxu uz moj popratni tekst, ali Jura kao autor nije dao pristanak. Doduše, čujem da bi možda sada ipak odobrio vinilna izdanja. Vidjet ćemo.

I dalje pratite relevantna zbivanja. Kako se, prelaskom iz analognog u digitalno doba streaminga i društvenih mreža, promijenila diskografska industrija i kako su te transformacije povezane s promjenama slušateljskih navika?

Mlada publika glazbi pristupa na drugačiji način, odnos se promijenio. Slušaju se pojedinačne pjesme dok se koncept long play ploče kao svojevrsne „osobne iskaznice“ smjenom generacija pomalo izgubio. Zato je to, diskografski gledano, izgubljena utrka. Naglasak je na količini i na tome da se svi lajkovi, klikovi i pregledi pretvore u brojeve, u „matematiku“ – u cent ili euro. Govoreći diskografski, često podsjećam da mi nismo bili urednici kakav je bio Pero Gotovac; manji broj izdanja omogućavao mu je, dapače tražio od njega, da intervenira u snimanju, za što je i bio školovan. Mi smo još uvijek bili spremni biti dio kreativnog procesa, no s obzirom na množinu programa znatno manje, dok se generacije urednika iz 1990-ih i 2000-tih pretvaraju u selektore u pravilu gotovih proizvoda enormnog broja ambicioznih i željnih estradne slave. Pritom je danas važnije biti, recimo, influencer nego autor, skladatelj, pa i kantautor. Svi nastoje biti kreativci unutar svojih zasebnih malih svjetova. Je li to znak da glazba pomalo gubi nekadašnju poziciju u odnosu na sve drugo što nudi moderna tehnologija? Iskreno, ne sviđa mi se kamo sve to vodi. U moje, u naše vrijeme, koje Biblija naziva „posljednjim danima“, autor pjevač bio je najvažniji influencer, zar ne!

Međunarodna izložba karikatura

P

rije svečanog otvaranja Festivala, u Matičinoj galeriji otvorena je Međunarodna izložba karikatura u organizaciji Matice hrvatske i Hrvatskog društva karikaturista. Ova je izložba ujedno i najava tradicionalne 29. Međunarodne izložbe karikatura Zagreb 2024. koja će u studenome biti postavljena i otvorena u Kući karikature Oto Reisinger. Tema izložbe je književnost u karikaturi čime se izložba odlično uklopila u program festivala.

Anja Šovagović Despot i Dragan Despot / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Nikola Plečko (Nik Titanik) / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Zahvalivši na pozivu za suradnju, predsjednik Hrvatskog društva karikaturista Nikola Plečko (Nik Titanik) u pozdravnom je govoru izrazio zadovoljstvo što hrvatski karikaturisti sudjeluju s Maticom na Festivalu.

U Galeriji Matice hrvatske otvorena je Međunarodna izložba karikatura na temu likova iz književnosti / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

„Naš je posao jako ozbiljan i jako težak i nevjerojatno nam je drago da smo napravili sinergiju naših dviju organizacija, književnosti s jedne strane i karikature s druge strane, jer i književnost i karikatura pričaju priče i bilježe prošlost, sadašnjost i budućnost našeg društva“, ustvrdio je. Velik interes publike pobudili su i karikaturisti Davor Trgovčević, Milan Lekić Lex i Krešimir Kveštek koji su po završetku službenog dijela programa na pozornici izrađivali karikature posjetitelja.