Usporeni Čaruga

Nakon što su u sveopćem naletu osnivanja profesionalnih kazališta prvih godina po završetku Drugoga svjetskog rata mnogi gradovi u Hrvatskoj dobili stalna repertoarna kazališta sa zaposlenim ansamblom, već za nekoliko desetljeća dolazi do otrežnjenja. Razloga je više, no prevladavaju oni organizacijski i financijski, uz nezainteresiranost samih glumaca za prihvaćanjem angažmana u kazalištima izvan velikih urbanih središta. Kazališta se, jedno za drugim, gase. Među prvima ukinutima bilo je Gradsko narodno kazalište u Bjelovaru. Osnovano odmah po završetku rata, u jesen 1945, bjelovarsko je kazalište ukinuto već 1959, nakon što je nepunih četrnaest godina radilo, oscilirajući u broju zaposlenih članova, ali uspijevajući održati repertoar. Štoviše, 1951. adaptirana je bivša sinagoga za potrebe kazališta, pa je do ukinuća Gradsko narodno kazalište imalo i svoju dvoranu. Od 1959. u Bjelovaru nema profesionalnog kazališnog ansambla, iako kontinuirano djeluju aktivne kazališne družine, a od 2003. održava se i BOK festival (akronim od Bjelovarski odjeci kazališta), koji gradu osigurava stalno mjesto na karti gostovanja brojnih kazališta. Nastavlja raditi i nekadašnja sinagoga, pod imenom Dom kulture, a okuplja, kao i druge slične ustanove, raznorodne kulturne programe.

 Obnovom sinagoge, koja je tako pretvorena u funkcionalno oblikovan prostor za (kazališnu) izvedbu, Bjelovar je poželio ponovno osnovati kazalište. Preciznije, kazališnu kuću, jer se ne planira zapošljavanje stalnog glumačkog ansambla (barem za sada), već samo tehničkog i administrativnog osoblja, uz redoviti profesionalni program. Kao prva predstava, kojom je nova Gradska kazališna kuća otvorena, premijerno je izveden Čaruga, dobro poznat i svojevremeno iznimno popularan komad Ivana Kušana. Preuzevši određene motive iz repertoarne tragedije elizabetanskih kazališta, naslovljene Arden od Favershama, Kušan ih je „okrenuo“ na farsu, smještenu u 1920-e u Slavoniji. Igran tako, kao komedija i farsa, Čaruga je (posebno prva produkcija, koju je u Teatru u gostima 1976. režirao Tomislav Radić) izazvao oduševljenje publike.

Podjelu predvodi Bojan Navojec kao Jovo Stanisavljević Čaruga / Snimio Delimir Hrestak

Od tada je Čaruga više puta postavljan u hrvatskim, ali i kazalištima susjednih država koje sa Slavonijom dijele mnoge kulturne i mentalitetske odrednice (osobito u Mađarskoj), adaptiran je i u film (redatelj Rajko Grlić). Stoga je razumljivo da se kazališna kuća poželi otvoriti tako popularnim djelom. To je ujedno i vrlo sklizak teren – prvo, publika će, s obzirom na prepoznatljivost predloška, imati formiran horizont očekivanja. I drugo, možda i važnije, teško je ne zapitati se koliko ovakav repertoarni odabir korespondira s Bjelovarom, trenutkom u kojem se postavlja, ali i umjetničkom scenom toga grada? Odgovor na pitanje, nažalost, tijekom predstave nije stigao.

No, kakav je sam bjelovarski Čaruga? Nakon viđenog, čini se kako, osim što nije znao zašto je stigao u bilogorski grad, nije znao ni što bi tamo činio. Čaruga je, naime, komedija, odnosno farsa. U ovoj je produkciji igran, barem što se tempa izvedbe tiče, gotovo u cijelosti suprotno tim žanrovskim odrednicama. Prizorišta su određena fiksno, scenografija rudimentarna (tek je nekoliko stilskih elemenata, dok su ostali gotovo nasumični, kao da se radi o ranoj fazi proba). Najuočljiviji je vizualni element scene, tijekom cijele predstave prisutna, spora videoprojekcija, koja prikazuje pištolj, mrlje od krvi i slično, podcrtavajući tako događaje koji se odvijaju u pojedinim prizorima, ali i snažno usporavajući ionako sporo odvijanje dramske radnje (autorica videa je Toni Soprano Meneglejte). Prizori jako nalikuju jedni na druge, predstava se s vremenom, unatoč pokušajima pojačavanja dinamike, doima jako jednoličnom, a ne traje baš kratko (nešto su vremena, doduše, preuzeli i govori u čast otvorenja kazališta na premijernoj izvedbi).

Podjelu predvodi Bojan Navojec kao Jovo Stanisavljević Čaruga, koji kao da se tijekom premijerne izvedbe nije mogao odlučiti želi li Čarugu prikazati kao otvoreno komičan ili farsično-dijaboličan lik, pa je stoga i kao karakter ostao nedorečen. Nina Violić prepoznatljivo energično donijela je lik Ankice Ardonjak, što je, čini se, pogođena, no maniristična interpretacija. Sreten Mokrović doimao se kao da mu u ulozi Jurja Ardonjaka nije bilo ugodno, što se ne bi moglo ustvrditi za Franu Maškovića, koji je kao Josip Zeljić, makar karikaturalno, ostvario najpogođeniju ulogu. Još sudjeluju Ružica Maurus (istakla se osobito u pjevačkim dionicama), Pavle Vrkljan, Ivan Čuić, Pavle Matuško i Vedran Živolić. Svim se glumcima mora prigovoriti i to da ih se na premijernoj izvedbi vrlo slabo čulo, što je vjerojatno, ipak, posljedica nenaviknutosti na specifičnosti akustike dvorane.

Iako zasigurno značajan događaj u bjelovarskom kulturnom životu, Čaruga je u tom gradiću ipak ostao, čini se, strani, a ne domaći, naš, legendarni razbojnik.