Umjetničko pomicanje granica

U 84. godini života napustio nas je enfant terrible hrvatske suvremene glazbe, Silvio Foretić, jedinstveni umjetnik čiji su znatiželja, hrabrost i talent pomicali granice i širili vidike ostalima. Bogata biografija Silvija Foretića kao da opisuje lûk kakve skladbe, i to, naravno, njegove, po svemu drukčije, pa čak i ako naginje nekoj tradicionalnijoj formi – on se pobrinuo za neki twist, skok, progres, odmak, novo...

Tri godine prije smrti nagrađen je za svoja cjelokupna postignuća – Porinom za životno djelo, a tom je prilikom muzikologinja, njegova suvremenica, profesionalna pratiteljica i životna prijateljica, Seadeta Midžić, održala govor njemu u čast i izrekla zapravo ono čemu je većinom itekako mjesto i u ovom osvrtu na njegov odlazak koji je, nadam se, samo jedan u nizu spomena njegovu životu. Uz dozvolu, citirat ću dijelove njezina govora, koji iz najsveobuhvatnije perspektive sažimlje i poentira Foretićev kontekst i doprinos u ovome svijetu:
„Foretićev opus otkriva se kao akord različitih ishodišta, akcija, vizija, sudbinskih riječi, gesta. Deklinacija osebujnog akorda, u čijim mijenama iskre konstelacije koje je slijedio, temelji se na činjenici da je – kako govori s humornom notom i suspregnutom emocijom – rođen u operi kao dijete tenora: ‘prvi zvuci najranijeg djetinjstva u Splitu bile su arije i bombe, a imena Bellini i Musolini’.“

Hrvatski skladatelj Silvio Foretić među prvima je u Hrvatskoj 1960-ih prihvatio avangardne glazbene izričaje / Snimio Matej Grgić

„Ja sam ‘rođen’ u operi, moji prvi doživljaji glazbe su operni, a s druge strane, što sam više otkrivao Novu glazbu, to sam se nekako bio distancirao od opere... Tako da je to nekakva ljubavna mržnja, što Nijemci kažu, Hassliebe, bila između opere i mene u to vrijeme. Rado sam uvijek išao u operu, ali sam se i ‘sramio’ što ovdje radim Novu glazbu, a ondje idem ‘neke opere’ slušati“, objasnio je sam Foretić operu u svojem životu, u razgovoru s Dinom Puhovski, u povodu izvedbe njegove Semi-mono-opere na MBZ-u 2021.

Njegova opća i nepresušna zainteresiranost za svijet i život općenito za vrijeme studija se rasplamsavala – radio je kao novinar, orkestralni glazbenik, baletni i operni korepetitor, operetni dirigent te kao pijanist. Uz obrazovanje kod velikih osobnosti suvremene glazbe prošloga stoljeća, poput Milka Kelemena, Bernda Aloisa Zimmermanna, Herberta Eimerta, Karlheinza Stockhausena i Mauricija Kagela, svoj je nagon za stvaranjem manifestirao na različite načine, ne samo svojim skladbama već i djelovanjem u zajednici – osnivanjem, pokretanjem, vođenjem, podučavanjem.

„Skandal, uvijek kao najava revolucije i karakteristika prijelaznih epoha, prati ga od prijema na Muzičku akademiju, a obnavlja se izazivan slobodom njegovih (i Jezovšekovih) skladateljskih i performerskih iskoraka s Ansamblom za suvremenu glazbu (1963–1966), koji je pokrenuo da bi izvodio djela 20. stoljeća, od Caselle, Plamenca, Milhauda i Slavenskog do Weberna. Nikša Gligo smatra taj asnambl ‘čudesnim, neobjašnjivim fenomenom, koji najpreciznije određuje Foretićevu glazbeno-skladateljsku ličnost’.“

Među prvima je u Hrvatskoj 1960-ih prihvatio avangardne glazbene izričaje. Osobito sklon vizualnoj akciji, stvarao je specifični oblik instrumentalnog teatra, nerijetko i sam sudjelujući u realizacijama vlastitih skladbi kao pijanist, pjevač ili dirigent. Njegovi se opusi najčešće temelje na vlastitim tekstovima u kojima je izražavao ironičko-kritički stav prema anomalijama suvremenog glazbenog života ili se zaokupljao aktualnim općeljudskim pitanjima poput ekoloških katastrofa i ratova.
„Taj fabularium foreticianum iskazuje i predstavlja nerazdvojnost shvaćanja vlastite kreativne uloge i glazbene ambicije sa zadaćom i potrebom tumačenja smisla, razloga, povijesne uvjetovanosti izgradnje, ali i zamki sustava, intelektualne pozadine i društvene uloge glazbe. Foretić je svoje stvaranje i bavljenje glazbom (i prepiranje sa sredinom) osjećao i živio kao borbu, što je u davnim avangardističkim i kontraavangardističkim danima povjerio Evi Sedak.“

Bio je od onih rijetkih čija je cjelovitost umjetničke osobnosti neizbježno izazivala snažne reakcije, što mu je uvijek i bio cilj – angažiranom umjetnošću dotaknuti ljude, publiku. Nije igrao po pravilima, volio je provocirati, istraživati i stvarati, a činio je to na visokoj umjetničkoj razini koja je uvijek iznova izazivala divljenje. Govoreći o svojoj skladbi Monotonia, Foretić prepoznatljivim sarkazmom usput komentira društvo, kako je to često činio: „Eto sve sam poduzeo kako bih napokon napisao nekakvu jednoličnu, monotonu, u ‘novoglazbenim’ krugovima tako omiljenu dosadnu glazbu. Ali kako sam ja na području dosadnosti priličan diletant, moguće da mi to nije u potpunosti uspjelo.“

Britkog humora, tople naravi i omiljen sugovornik, svojim je odlaskom ostavio beskrajnu prazninu. No, ostavio je i dubok trag – njegov stvaralački rad ostaje kao putokaz prema originalnim stremljenjima i istinskom umjetničkom integritetu.