Trajno zabilježena i znanstveno potvrđena funkcionalna glazbena pedagogija

U prepunom foajeu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, 7. svibnja je zainteresiranoj publici predstavljena monografija Život i djelo Elly Bašić autorice Denis Vasilj koju je 2023. objavila izdavačka kuća Alfa.

Važnost monografije i vrijednost truda autorice Denis Vasilj (i suradnice glazbene pedagoginje Elly Bašić) istaknuli su pijanistica, glazbena pedagoginja i muzikologinja Martina Mičija, skladatelj i profesor Muzičke akademije u Zagrebu Vjekoslav Nježić, urednik Božidar Petrač te akademik Stanislav Tuksar čiji tekst u cijelosti prenosimo.

Napisane i objavljene monografije o hrvatskim glazbenicima velika su rijetkost. Od značajnih skladatelja imaju ih samo priželjkivani Giornovichi (Jarnović) i naturalizirani Fuchs (Lisinski), a nemaju ih ni takvi nacionalni korifeji kao što su primjerice Ivan Zajc, Blagoje Bersa i Boris Papandopulo. Nemaju ih ni apostoli našeg svetog instrumentalnog trojstva – klavira, Svetislav Stančić, violine, Vaclav Huml i violončela, Rudolf Matz, izuzmemo li jednu njegovu u nas praktički nepoznatu američko-kanadsku monografiju. Utoliko je iz ove glazbeno-historiografske i biografske perspektive dragocjenija knjiga Život i djelo Elly Bašić autorice Denis Vasilj.

Ovu monografiju imam po treći put u rukama: prvi put bilo je to u obliku autoričine doktorske disertacije, drugi put kad sam bio recenzent knjige i sada kao predstavljač na njezinoj promociji. I umjesto da osjetim nešto poput zasićenja, što se katkada događa i samom autoru ako je prisiljen prolaziti kroz vlastiti tekst po treći put, prilikom pripreme za ovaj istup obuzimao me postupno sve jači val zadovoljstva, pa i divljenja, kako za sâm predmet tako i za autoricu ove monografije. Naime, u ovom je slučaju nemoguće razlučiti zanos, zapravo strast, odnosno pravi furor poeticus, koji upravo isijava iz sadržaja, od onoga što nosi autoričin narativ. Ali, nemojmo se dati zavarati – nije to nikakav nekritički panegirik obožavateljice spram adoriranog predmeta, nego je to iznimno discipliniran i uravnotežen autoričin znanstveni diskurs koji je vješto i mudro dopustio da sadržajna građa progovori za sebe. A ta građa je na 386 stranica iznesena i obrađena faktografija o glazbeno-pedagoškoj i znanstveno-istraživačkoj djelatnosti Elly Bašić, jedne rijetko originalne stvaralačke ličnosti koja je na vrlo osebujan način obilježila ne samo hrvatski, već i znatno širi – južnoslavenski, pa i europski, umjetnički, društveni i općeljudski prostor. Možda će se nekome ovo učiniti prejakim riječima i pretjerano kićenim epitetima, ali uvjeren sam da će mi povlađivati svatko tko s istinskim zanimanjem pročita i uživi se u ovo štivo.

Izd. Alfa d.d., Zagreb, 2024.

Svako dijete ima pravo
na muzičku kulturu

O tehnikama, strategijama, poteškoćama, dilemama, lomovima, ali i trijumfima koji su je pratili na putu koncipiranja i realizacije teksta ove monografije, s punom kompetencijom govorit će sama autorica. Stoga bih pružio samo nekoliko skromnih općenitih opservacija, katkad subjektivnog a katkad, nadam se, i objektivnog karaktera.

Nesumnjivo, Elly Bašić bila je La Pasionaria hrvatske glazbene pedagogije 20. stoljeća. U čemu je plamtjela ta njezina strast? Prije i ponad svega, u uvjerenjima koja se mogu sažeti u formulacijama: „svako dijete ima sluh, a ne samo talenti“ i „ne neko dijete, nego svako dijete ima pravo na muzičku kulturu“. Kasnije će te ideje sociolog Rudi Supek ovako efektno poentirati: „Svako je dijete potencijalni umjetnik. Umjetnik kojeg je netko spriječio da to postane!“

Uspostavila je Elly Bašić također i logične interdisciplinarne veze s likovnim i plesnim umjetnicima, medicinarima, etnolozima, jezikoslovcima, fonetičarima, sociolozima… Jednako je logično zastupala i ideje da se smisao za glazbu treba razvijati u najširim slojevima naroda, da treba omogućiti besplatno glazbeno školovanje svima te da treba podjednako omasoviti publiku i stvarati dobre profesionalne glazbenike. Time je etablirana svojevrsna ideologija, a blizu svake ideologije stoji politika – obrazovna i širem smislu institucionalna. Gotovo da i nije potrebno isticati da je takvim inovativnim, upravo revolucionarnim stavovima, koji su se u samoj srži stvari suprotstavljali tradicionalnoj glazbenoj pedagogiji, koja je forsirala pedagoški sustav samo za talentirane, Elly Bašić svojim djelovanjem ubrzo, već sredinom 1950-ih, stvorila u Hrvatskoj, prema vlastitim riječima, „atmosferu razaralačke strasti, agresivnosti i straha“.

Nebrojene su akcije etablirane tradicionalne glazbene pedagogije svim silama nastojale onemogućiti pravo na javno postojanje njezine, kako ju je sama nazvala, „funkcionalne muzičke pedagogije“, no brojni su joj glazbeni pedagozi iz drugih jugoslavenskih republika, prije svega Slovenije, te inozemstva – obiju tadašnjih njemačkih država, zatim Austrije, Švicarske, Mađarske, Čehoslovačke, Poljske, Švedske, Sovjetskog saveza itd. – pružali podršku i s njom surađivali. Poduprli su je i neki ondašnji najviši političari poput Vladimira Bakarića, pa i sâm Josip Broz, ali je unatoč tome početkom 1960-ih privremeno napustila Zagreb i otišla raditi na Muzičku akademiju u Sarajevo. No prije toga je ipak 1955. dobila Nagradu grada Zagreba, a 1957, nakon dugih peripetija, objavila je svoj legendarni udžbenik Sedam nota sto divota, koji će doživjeti 11 izdanja i prijevode na slovenski, rumunjski te – čini se – na još neke strane jezike.

Spomenik „trajniji od mjedi“

Bio sam višegodišnjim svjedokom da je autorica monografije Denis Vasilj i sama cjeloživotno inficirana ideologijom i praksom „funkcionalne muzičke pedagogije“, te da je to svoje nagnuće i najdublje uvjerenje strasno ugradila u projekt ove monografije. No kao što već rekoh, ta je strast obuzdana u rijetko izbalansiranom i odmjerenom tekstu, temeljenom na ogromnom i minuciozno provedenom arhivskom (prije svega onom obiteljskom Ellyna sina Relje Bašića), bibliografskom i ostalom općem i glazbenopedagoškom komparativnom istraživanju (spomenimo samo svjetske škole Montessori, Waldorf, Dalcroze, Orff, Kodály, obrađene u zasebnom poglavlju!), koje je rezultiralo jedinstvenom artikulacijom životnog puta i, što je još važnije, temeljito promislilo i osmislilo samu bît, tijek i unutarnju logiku znanstvenih i umjetničkih postignuća Elly Bašić. Time joj je podigla spomenik „trajniji od mjedi“ koji ona nesumnjivo zaslužuje – prema onome što reče drugi recenzent, respektabilni profesor Marko Pranjić – kao „vjerojatno najprepoznatljiviji i najrespektabilniji ne samo glazbeni, nego općenito hrvatski pedagog i u domovini i u inozemstvu“.

I napokon, ne mogu završiti a da ne pohvalim izdavačku kuću Alfa iz Zagreba, urednika izdanja Božidara Petrača i tehničku ekipu. Ovo gotovo luksuzno izdanje na kunstdruck papiru više je nego bogato opremljeno povijesno vrijednim autentičnim fotografijama. No, ova monografija nipošto nije tek slikovnica s usputno nakalemljenim tekstovima. Ona rasnim povjesničarskim nervom dokumentira prostorno-vremenski vizualni kontekst naših prilika tijekom većeg dijela 20. stoljeća, a odabir same naslovnice više je nego simboličan: mladenački portret Elly Bašić sugerira vizionarski optimističan pogled u budućnost, ali sjetni sjaj njezinih očiju kao da sluti buduće bitke u vlastitom životu, ili čak možda nagoviješta ne uvijek sretnu sudbinu glazbe u cjelini kakvu danas poznajemo, Ellynim plemenitim stremljenjima unatoč…