Taylor Swift

„Povijesne zgrade u Liverpoolu obilježene su imenom glazbene kraljevske obitelji. Umjetničke instalacije aludiraju na najveće pop-hitove. Vojska odanih obožavatelja samo što nije pokorila grad. No, ovo nije beatlemania. Ovo je Taylor Town. Taylor-grad. Na samo dva tjedna Liverpool će se pretvoriti u igralište Taylor Swift kako bi se američkoj megazvijezdi osigurala ‘prava liverpulska dobrodošlica’ dok njezina povijesna svjetska turneja slijeće u Ujedinjeno Kraljevstvo.“

Sto pedeset tisuća obožavatelja Taylor Swift okupit će se sredinom lipnja u Liverpooleu / Europa Press/ABACA / PIXSELL

Ovim je riječima urednik britanskog lista The Observer pokušao dočarati ono što će uskoro pogoditi rodni grad Beatlesa, ali i ono što se već mjesecima i godinama događa širom planete: fenomen zvan Taylor Swift. Što se Liverpoola tiče, sto pedeset tisuća Taylorinih obožavatelja, swiftiesa, okupit će se sredinom lipnja u sklopu spomenute, rekordno uspješne The Eras turneje na tri rasprodana koncerta na nogometnom stadionu Anfield. Predstojećega ljeta čeka je i osam nastupa na prestižnom Wembleyu. Swift je, dakako, uvijek bila mnogo više od glazbe: jedanaest umjetničkih instalacija postavljeno je diljem Liverpoola simbolizirajući jedanaest studijskih albuma. Istovremeno, 12. lipnja na Institutu za popularnu glazbu Sveučilišta u Liverpoolu polaznici će iz akademske perspektive – na besplatnim predavanjima najvećih visokoškolskih umova – dobiti detaljniji uvid u sveobuhvatan opus tridesetčetverogodišnje američke glazbenice, uz prigodne radionice i interaktivne debate. Ili, prema službenoj objavi: „akademici i studenti sa Sveučilišta u Liverpoolu i šire okupit će se kako bi raspravljali i dekonstruirali glazbeni, društveni i ekonomski utjecaj Taylor Swift (...) koji je redefinirao način na koji sagledavamo glazbenu i umjetničku industriju“.

Doista, u čemu se ogleda njezin fenomen? U kolikoj mjeri i sami pridonosimo održavanju mita o pjevačici koja, globalnoj popularnosti unatoč, nije unijela mnogo revolucionarnih novina u uskom glazbenom smislu? Razgrnemo li, naime, njezinu tipičnu pjesmu (ako takva uopće postoji), teško ćemo, unatoč činjenici da je riječ o minuciozno konstruiranoj, emocionalno sugestivnoj i narativno preciznoj glazbi, pronaći nešto što prije nje mnogo sofisticiranije nisu snimili i potpisali njezini heroji i heroine u rasponu od Paula McCartneya i Joni Mitchell do Brucea Springsteena, Patsy Cline i Emmylou Harris, a o literarnim uzorima poput Emily Dickinson i Williama Wordswortha da i ne govorimo. Dodajmo popisu i Jamesa Taylora, kantautorskog trubadura popularnog u prvoj polovici 1970-ih, po kojemu joj je majka nadjenula ime.

Svaka ozbiljna analiza njezina opusa i utjecaja trebala bi poći od radne etike: bez obzira na to je li riječ o redovnim izdanjima ili reizdanjima starih zgoditaka u novim verzijama, Swift albume objavljuje žustrim tempom, bez zastoja, katkada usred svjetske turneje, kao što je to slučaj s posljednjim The Tortured Poets Department koji doseže rekordne naklade i izaziva pomutnju na streaming servisima. Dio kritičara ipak ga je dočekao suzdržano – čini se da stalni dotok njezinih pjesama, u pravilu motiviranih prekidima emocionalnih spona i neraščišćenim računima s bivšim ljubavima, neke recenzente počinje odbijati. Takve su ocjene ipak rijetke u beskraju općeg odobravanja. Autorski instinkti i otvorena, neproračunata osjećajnost Taylor Swift – upakirana u hipermoderni produkcijski plašt o kojemu brinu uigrani timovi svjetskih eksperata –  odavno su pronašli točku magične privlačnosti. U toj točki preklapanja slušatelj(ica) njezinu intimu može prepoznati kao svoju i otuda proizlazi masovna i trajna odanost, neusporediva s bilo kojim suvremenim pop-izvođačem. Spojivši zvuk i sliku s prigodnom kulturnom i ekonomskom strategijom, Swift je postala brend koji funkcionira onkraj ostatka glazbene industrije, pa se u terminologiju svjetske ekonomske teorije već ubacuje nova kovanica „swiftonomics“ (sviftonomija) koja označava sve primjetniji kantautoričin utjecaj na američko i globalno gospodarstvo.

Čuli ste za enormno uspješne Springsteenove turneje. Za koncertne „masovke“ U2-a. Svi smo, prije ili kasnije, bili suočeni s koncertnom mašinerijom Rolling Stonesa, a britanski veteran Elton John na oproštajnoj turneji Farewell Yellow Brick Road nastupio je 330 puta i pritom uprihodio 939 milijuna dolara. Međutim Eltonov predmirovinski trijumf bio je dostatan tek za drugo mjesto na rang-listi najuspješnijih koncertnih turneja – Taylorina The Eras već je sada po svim parametrima rekordna, što je njezino osobno bogatstvo podignulo na razinu od milijardu dolara. Iza toga očito stoji osebujan dar: kombinacija zabavljačkih i skladateljskih vještina, poslovne domišljatosti, emocionalne sugestivnosti i – ne manje bitno – osobne odvažnosti.

Kad se 2003. u tinejdžerskoj dobi počela baviti glazbom, većina je očekivala novu country zvijezdu s jednom nogom na rubu modernoga popa, ali Taylor je u rukavu imala drugačije, mnogo univerzalnije karte i pritom nijedna od njih nije vodila računa o međužanrovskim barijerama. Ubrzo je shvatila da će  – želi li ostaviti trajniji i dublji trag – morati izgraditi  neku vrstu vlastita teritorija unutar srednje struje, s kojeg je moguće privremeno odlaziti prema svemu što osjeti da će joj zatrebati – synth-popu osamdesetih (prikladno naslovljen album 1989), pop-rocku, dream-popu, R&B-u ili indie folku: „karantenski“ albumi Folklore i Evermore njezina su (u glazbenom smislu) najozbiljnija i vjerojatno najimpresivnija ostvarenja. A kad je zbog manipulacija novog vlasnika bivše diskografske kuće Big Machine ostala bez prava na mastere starih albuma, snimila ih je nanovo s oznakom „Taylor’s Version“, pokazavši mentalnu izdržljivost i u teškom boju za intelektualno vlasništvo.

Očito, nema šale s Taylor Swift, pjevačicom koja ne samo za sebe, nego i za one koji dolaze, probija nove putove kroz staru prašumu nemilosrdne i okoštale industrije zabave.