Sveobuhvatni glazbeni talent

Tjedan dana nakon prvog koncerta laureata 12. hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, u sklopu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, 15. travnja nastupio je Leon Korman, jedini nagrađeni violinist (3. nagrada) na ovogodišnjem izdanju tog prestižnog natjecanja. Leon Korman dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a posebno u oko upadaju prve nagrade na državnim natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga (HDGPP-a) u disciplinama violina, glasovir i solfeggio! Glazbenička sveobuhvatnost davinčijevskog homo universalis tipa poznata nam je iz životopisa glazbenika 17. i 18. stoljeća, a čini se da je Leon Korman kao sadašnji student violine i dirigiranja na Pariškom nacionalnom konzervatoriju za glazbu i ples prihvatio sličan poziv. Nastavio je tako nesvakidašnju svestranost započetu tijekom srednjoškolskog obrazovanja, pogotovo ako tome pridodamo da se u slobodno vrijeme bavi još i skladanjem te pisanjem aranžmana.

Leon Korman jedini nagrađeni violinist na ovogodišnjem natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo / Snimio Mirko Cvjetko

Kako bi na prikladan način odmah na početku pokazao spomenutu svestranost, Leon Korman recital u Matici otvorio je izvedbom dva nokturna Dore Pejačević u vlastitom aranžmanu za klavir i violinu. Uslijedila je zatim Sonata za violinu i glasovir u g-molu Claudea Debussyja koja je uspostavila francuski štih cijele večeri. Različiti karakteri i boje koje je Debussy uključio nisu predstavljali nikakav problem Leonu Kormanu koji ih je odmjereno posložio. Za kraj prvog dijela slušali smo još dvije minijature Petra Iljiča Čajkovskog, Sérénade mélancolique, op. 26 i Valse-scherzo, op. 34, dok je drugi dio koncerta ponovno otvoren aranžmanom, ovaj put popularne Mjesečine (Clair de lune) Claudea Debussyja koju je za violinu i klavir preradio slabije poznati Alexandre Roelens, ali su je popularizirali veliki Heifetz i Oistrakh. Kako je bogatstvo harmonija ostalo i dalje u dionici klavira, koju je izvrsno iznijela umjetnička suradnica Petra Gilming, dionica violine svedena je na glavnu melodiju kojoj je sada trebalo još opreznije pristupiti, a to je Kormanu s lakoćom pošlo za rukom.

Melodiozni niz je nastavljen Drugom sonatom za violinu i glasovir u b-molu, op. 43 (Slavenska), Dore Pejačević koja je, kao što je u kratkom uvodnom obraćanju publici naznačio, njegova omiljena skladateljica. Nakon ove trostavačne sonate, službeni dio koncerta završen je izvedbom jednog od klasika iz fundusa virtuoznih djela za violinu, rapsodijom Tzigane Mauricea Ravela. Zamka da se takvim djelima pristupi površno, s prevelikim naglaskom na blještavilo i ispraznost, podjednako je zaobišla Ravela prije stotinjak godina, kao što je zaobišla i Kormana prilikom izvedbe u Matici. Da bi prije započeto dvostruko predstavljanje svakog odabranog skladatelja, odnosno skladateljice, bilo nastavljeno, kao dodatak je na klaviru izveo drugi valcer iz Ravelove zbirke Valses nobles et sentimentales. Kod Leona Kormana dvostrukost je tako prešla u trostrukost, budući da se u samo jednom recitalu pokazao kao aranžer, violinist i klavirist izvanrednih dosega.