Stvarnost od razbijena zrcala

Moderna europska književnost nastala nakon Drugoga svjetskog rata nezamisliva je bez spomena Huga Clausa (1929–2008), flamanskoga književnika koji se svojim osebujnim literarnim opusom, s više od stotinu djela, nametnuo kao vrlo utjecajan pisac, višestruko i nagrađivan za svoja prozna i dramska djela. U književnim je krugovima zbog umjetničke svestrane nadarenosti prozvan Čarobnjakom, pa nimalo ne čudi što njegova djela i danas pobuđuju veliki interes: kako za prevođenje, tako i za kritičko vrednovanje.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.
S nizozemskog prev. Svetlana Grubić Samaržija

A upravo je jedan od njegovih najzagonetnijih romana – Čuđenje (1962) – i danas predmetom književnih rasprava. Kako je riječ o moderno strukturiranom romanu četverodijelne kompozicije, često je stavljan uz bok Joyceovu Uliksu, djelu koje je i sam Claus smatrao klasikom moderne književnosti. Prevoditeljica Čuđenja na hrvatski jezik, Svetlana Grubić Samaržija, bila je nesumnjivo pred velikim izazovom, ali i teškoćama, s obzirom na to da je riječ o polifono strukturiranoj prozi, prilično nezahvalnoj za sukcesivno čitanje, a i s mnogobrojnim aluzijama na flandrijski kolaboracionizam s Nijemcima i slom domaće nacističke klike nakon propasti Trećeg Reicha. Sve dosadašnje interpretacije ovoga intrigantnoga romana uključivale su u razmatranje njegovu ideološku pozadinu i činjenicu da je mladi Claus (kao i cijela njegova uža obitelj) bio naklonjen nacističkoj ideologiji. No taj je autobiografski okvir, s ponekim povijesnim podudarnostima, tek polazište za pomniju interpretaciju, a ne konačni semantički „pravorijek“.

Čuđenje ne ostavlja ravnodušnim ni čitatelja koji pribjegava fenomenu „užitka čitanja“, u kojemu identificiranje s pripovjedačem i likovima ima presudnu ulogu, no pred njim je neizvjestan proces gonetanja sadržaja i proboja kroz „šumu simbola“. Četverolisnu „krhku“ fabulu struje svijesti, utemeljenu na psihološkom vremenu i bizarnim događajima, iznosi nepouzdani pripovjedač u trećem licu koji s lakoćom klizi do pripovijedanja u prvome licu, tj. glavnoga lika: Victora Denijsa de Rijckela, 37-godišnjeg profesora njemačkoga i engleskoga jezika u Oostendeu. Njegovo tumaranje gradom i upijanje stvarnosti kao razbijena zrcala, prepoznatljivi su označitelji suvremene alijenacije nakon Drugog svjetskog rata. Čitateljev pokušaj rekonstrukcije stvarnosti iz pripovjednoga mozaika završava neuspjehom, što je možda i dio autorove„osobenjačke“ poetike koja izmiče objašnjenju. A to je upravo ono što moderna umjetnost u cijelosti minira: sadržajnu razloženost u jasnoći kako bi se nedokučivo i tajnovito uzdignulo do proznoga kanona.

Čitatelj odgojen na klasičnoj književnosti realizma i romantizma, i na jednom dijelu rane modernističke proze obilježene simbolističkom i impresionističkom tehnikama pisanja, pri susretu s Čuđenjem ima dvije opcije: odustati nakon 20. stranice ili se prepustiti čudnom meandriranju piščeve svijesti čiji su „glasnogovornici“ Victor Denijs de Rijeckel i njegov „štitonoša“, a nekad i „potrčko“, Albert Verzele, 13-godišnji učenik znakovita prezimena (aluzija na Danteova uzora Vergilija uz čiju pomoć prolazi kroz „stvarnost“ zagrobnoga života). Oni poput dvojice klauna kreću u pustolovinu, koja je ujedno i potraga za idealnom ženom Alessandrom/Sandrom. Središnji dio njihove misije događa se na imanju u Almoutu, točnije u Alessandrinu dvorcu s perivojem kipova, gdje će zateći skupinu indoktriniranih poštovalaca nestalog esesovca Crabbea, okupljenih kako bi obilježili sjećanje na njegov lik i djelo. Perivoj na simboličan način razotkriva kult ličnosti skulpturama koje su sve podređene jednomu golemu kipu, savršeno oblikovanom po uzoru na Praksitelove skulpture. Iz ovoga konteksta izranja i lik kipara Sprangea, Alessandrina oca, umjetnika u službi ideologije.

Autor primjenjuje inteligentnu metodu „rada“ s čitateljima, tko god oni bili, njegovi ikonoduli ili ikonoklasti. Naime, potrebno je čitati između redaka i loviti rečenice zrakoplove s ključnim porukama. Nebitno je, primjerice, tko je zapravo Jan-Willem Crabbe, mnogo je važnija profesorova rečenica: „Crabbeova duša nije doprla do mene“ ili „Crabbe nas je prevario...“, s kojom se i sam pisac indirektno razračunava otklanjajući na taj način maglene iluzije mladenačkoga doba obilježena rastućim nacizmom u Njemačkoj i okolnim zemljama. Crabbe je, dakako, više fantom (prošlosti), negoli karakter.

Victor Denijs, ujedno i pripovjedač, jednom nogom u ustanovi nalik na psihijatrijsku bolnicu, u kojoj svakodnevno piše svoj dnevnik za doktora Korneela, otkrivajući nehumano postupanje s bolesnicima, u ulozi broja 84 otkriva da ga je bivša žena Elisabeth dovela do bolničkoga „zatvora“ i to je sve što čitatelj uspijeva rekonstruirati na temelju fragmenata, asocijacija i bizarnih opisa. Bilježnica je svjedočanstvo sužavanja pripovjedačeve svijesti, za koju sam konstatira da je poput centrale koja je često u kvaru. Kako se ta svijest sužava, tako i zbivanja oko dvorca Almout u Hekegemu poprimaju karakter snoviđenja i mučnih epizoda („tu ima svega i svačega“), a zaustavit će se u točki naglog rastanka sa Sandrom i hrabrom intervencijom „potrčka“ pred kipom Sv. Roka u nekoj crkvi: „Želim se ispovjediti. Trebali bismo upaliti svjetlo“. Mali je korak od „Bala bijeloga zeca“, koji je profesor držao bezazlenim susretom, a dječak ga pokušao korigirati svojim dojmom davši „kurvinom piru“ esencijalno pojašnjenje sintagmom „Bal crnih štakora“, do dezintegrirane osobnosti.

Ima li u profesoru dovoljno životnosti (rastavljen, nedovoljno zanimljiv svojim učenicima, voli popiti, oženio učenicu, dezorijentiran pa najradije tumara gradom, željan uzbuđenja) da bi ga se tretiralo antijunakom, autsajderom svoje profesije i promašena braka? Ili je Victor Denijs svojom zagonetnošću, a ponajviše umnom zaigranošću, nadmudrio i autora i čitatelja? Kako god, Hugu Clausu pošlo je za rukom mračnu temu nacizma i njegovih posljedica na svakodnevni život Flamanaca, i 15 godina nakon sloma fašizma, onako „usput“ razotkriti dvama pripovjedačevim „šmrkovima“: jednim kojim otklanja prljavštinu pogubne ideologije i drugim kojim gasi tinjajuću žeravicu žilave indoktrinacije.