Sporadični proplamsaji

Let iznad kukavičjeg gnijezda u režiji Miloša Formana jedan je od kultnih filmova američke filmske industrije. Osvojio je pet Oscara u glavnim kategorijama zahvaljujući ponajviše hrabrosti otvorenog progovaranja o aktualnim društvenim problemima Sjedinjenih Američkih Država u 1960-ima. Teme individualnosti, slobode, institucionalne represije, problematike psihijatrijskih ustanova, pa šire i seksualnosti i demaskulinizacije, koje je 1962. otvorio autor romana Ken Kesey, koji je i sam radio u klinici za veterane, bile su iznimno važne i trn u oku američkoj vlasti i društvu.

Redateljsko-dramaturški koncept temelji se većinom na posvemašnjem slijeđenju filmskog izvornika / Snimio Kristijan Cimer

Radnja drame vrti se oko položaja i sukoba karizmatičnog i slobodoumnog kriminalca McMurphyja (Miroslav Čabraja) koji glumi psihički poremećaj kako bi se izvukao od teškog rada u zatvoru te sestre Ratched (Antonija Mrkonjić) koja vedri i oblači klinikom. Njegov dolazak znači poremećaj rutine, ali ponajviše predstavlja izazov njemu kao individui i pobunjeniku u sukobu sa sustavom koji ga melje. Radnja kulminira u tragičnom i snažnom kraju individue u kojoj naravno stradaju i potpuno nevini, s jednom malenom, simboličnom nadom u bolje sutra u liku poglavice (Duško Modrinić).  

Redateljsko-dramaturški koncept temelji se većinom na posvemašnjem slijeđenju filmskog izvornika. Manja odstupanja uvjetovana ansamblom, brojem likova te male intervencije u predložak poput pokušaja proširivanja skicoznosti karaktera fantazmagoričnim prikazima (videoprojekcije Ivan Marušić Klif, ljubičasto svjetlo i efekti stroboskopa Tomislav Kobia te glazba Hrvoje Marjanović), ubacivanja predstave u predstavu ili dviju sestara koje se sporadično pojavljuju, nisu ostvarili nikakvu dodatnu vrijednost. Efekt je potpuno suprotan i rezultirao je produljivanjem trajanja, razbijanjem stvorene atmosfere, a loša strana je i nepoštovanje uspostavljenog koda, čemu često svjedočimo. Jednako tako, odluka da se imena i zemljopisne odrednice ostave u originalu nisu doprinijele jačem povezivanju i empatiji publike osim pukog efekta igranja na poznato iz filma. S obzirom na sve navedeno, niti kostimografkinja Marita Ćopo niti scenografkinja Irena Kraljić nisu imale zahtjevnu zadaću jer ovdje je moglo ići sve. Čini se kako je jedino u scenskom pokretu Alen Čelić donio nekakvu dodatnu vrijednost predstavi.

Pozitivan dio priče čini evidentni napredak Antonija Jakupčevića (Billy) koji sa svakom novom ulogom još malo naraste te je sigurno kako ga čeka velika budućnost ako to prepozna i uprava HNK u Osijeku. On je jedini koji drži pažnju, jedini prema kojem publika može osjetiti empatiju, a on to vraća na najbolji mogući način u svakom elementu glumačke umjetnosti. Iako je njegova kreacija izvrsna u svakom trenutku, ponajviše se ističe kada dobije priliku da se „razmaše“, poput scene sukoba sa sestrom Ratched neposredno prije samoubojstva. Čabraja u ulozi McMurphyja odrađuje golem posao, ali stalno se čini kako nešto nedostaje, onaj mali pomak, iskorak individualne iskre. Teško je reći u čemu je točno problem, ali zasigurno mu u prilog ne ide ogromna količina teksta koju „nema s kim odigrati“ zbog skicozne karakterizacije ostalih likova. Antonija Mrkonjić, usprkos svom dokazanom glumačkom umijeću, ovdje ostaje nedorečena u redateljsko-dramaturškoj viziji lika koji mijenja njezin karakter u odnosu na logičnu zadatost pa njezino „pucanje“ na kraju nema uporište niti u radnji niti u njezinoj igri. Uspješni u svojim nastupima su i Vjekoslav Janković (Harding) koji svojim šarmom uspijeva nadomjestiti nedostatak psihološke karakterizacije te Matko Duvnjak Jović (Cheswik),  Dominik Karaula (George) i Ivan Ćaćić (Scanlon). Ostatak ansambla u ovakvoj je viziji, siguran sam, dao sve od sebe da izvuče što se izvući može, pa je svatko svojim djelićem doprinio cjelini: Armin Ćatić (Doktor), Matea Grabić Ćaćić (Candy), Duško Modrinić (Poglavica), Aljoša Čepl (Martini), Davor Panić (Pukovnik Matterson), Mario Rade (Ruckly), Antonija Pintarić (Sestra), Selma Sauerborn (Sestra), Mirko Ilibašić (Williams), Luka Vondrak (Warren) i Matko Jukić (Turkle).

Posljednja ovosezonska premijera nakon Jom Kipura i Maratonaca osim evidentno upitnih redateljsko-dramaturških ostvarenja, otvara ključna pitanja pravca, cilja, funkcije i strategije osječkog HNK. Sporadični proplamsaji umjetničkih kreacija muškog dijela ansambla i autorskih timova nadjačani su nejasnim repertoarnim odabirima, a ponajviše nebrigom za ženski dio ansambla, koji dugo nije imao priliku razvijati i njegovati svoje vještine, a kako se čini po najavama za iduću sezonu, ne čeka ih ništa bolje.