Smeće bratstva i jedinstva

Na dan kad ovo pišem, 28. svibnja, ali 1981, od 4 do 6 popodne, Tomislav Gotovac čistio je pločnik Cvjetnog trga. Performans se zvao Čišćenje javnog prostora, a bio je posvećen znanom zagrebačkom klošaru Vjekoslavu Freceu. O tom događaju možete pročitati razna mišljenja, čak i vrlo opsežne ekspozee o Freceu, ali postoji nelagoda da se spomene kako se Cvjetni trg zvao Trg bratstva i jedinstva, i da je Gotovac to čišćenje očito zamislio kontrarevolucionarno. Vremenski i prostorno poklopilo se s njegovim najpoznatijim djelom, kad je gol paradirao početkom Ilice, i jednim drugim, kad je prosio ispred obližnje kapelice Ranjenog Isusa. Oba su performansa završila privođenjem, a prvi i jednogodišnjim suđenjem zbog vrijeđanja javnog morala i uznemiravanja građana, da bi na kraju Gotovac platio globu.

Cvjetni trg početkom 1980-ih / Izvor Youtube

U materijalima zagrebačke izložbe, što je 26. svibnja završila u MSU-u, a kurirao ju je francuski kustos Pierre Bal-Blanc, Gotovac se malograđanski predstavlja kao „kontroverzan“ umjetnik i „dio zagrebačke urbane i popularne ikonografije, omiljen kod široke publike zbog provokativnih akcija i performansa” – što prikriva njegov postojani antikomunizam, jer to ne bi bilo cool za naprednog umjetnika, pri čemu je još gore što je njegova mrzovolja prema totalitarnom sustavu bila čvrsto srasla s hrvatstvom. Kustosi i povjesničari umjetnosti tu njegovu dimenziju nekako zamućuju i utapaju u općenitoj političnosti i borbi za širenje sloboda, iako mu je političnost bila konkretna i (možda previše) eksplicitna. Kad u Jugoslaviji nije mogao izvesti performans o Titu, 1988. ga je upriličio u Austriji, kao umjetnik egzilant, a prije točno 30 godina, 5. lipnja 1994, stajao je gol na Domu likovnih umjetnika, okrenut istoku, pokazujući Srbiji svoj goli… pa, svoje glavno umjetničko sredstvo. Kad je u doba Jugoslavije mahao srpom i čekićem, bilo je to protiv socijalizma; kad je imitirao Tita, prosvjedovao je protiv kulta ličnosti, a kad je prosio pred crkvom, upozoravao je na jadno stanje vjerskih sloboda – analogno, u Republici Hrvatskoj 1994. je reagirao na okupaciju domovine, kao što je i na istom mjestu, razočaran u HDZ, kojemu je sjedište na Trgu žrtava fašizma i čiji je ispočetka bio pobornik, poručio da je car gol. 

Gotovac je sačuvao smeće skupljeno 1981. i, godinu dana prije smrti, pokazao ga u Sloveniji na izložbi Prohujalo s vihorom, odakle se nije vratilo jer je pohranjeno u zbirci Moderne galerije u Ljubljani. Iz tog je doba sačuvana i fotografija Toma Gotovca s tim smećem – on je onakav kakva ga pamtim, sa solidnom sijedom bradom, a smeće je obično, neki kartoni, papiri i trunje. E, o tom smeću želim pisati. Ne pamtim baš točno četvrtak 28. svibnja 1981, ali živo mi je u sjećanju zadnji dan škole tri tjedna kasnije, opraštanje od školskih kolega, pa od bake i roditelja, prije odlaska u London koji je na mojem srcu i mozgu ostavio duboke i trajne tragove. Kad bih mogao opipati to smeće, došao bih u dodir s najljepšim dijelom svoje mladosti, a možda sam tih dana i prošao Cvjetnim trgom, bezbrižan i zanesen, pa je Tom Gotovac pokupio čik koji sam bacio ili prašinu s mojih nogu i sačuvao!

Važni dani prikladnije se obilježuju spomen-pločama; kada se svečano odreže vrpca, dio dužnosnici sačuvaju; poklonjeno cvijeće spreša se i sprema; prijatelji se fotografiraju i pohranjuju slike, ljubavnici razmjenjuju darove ili uvojke, s putovanja možemo donijeti kamen ili malo pijeska, možemo čak kupiti i bocu vina iz berbe neke nama važne godine i u ustima osjetiti sunce koje nas je grijalo dok smo bili sretni – no zapravo nas i hrpa smeća može vratiti u davne dane, jer prošlost su i dijamanti i hrđa, kako pjeva Joan Baez. Treba voditi dnevnik: Samuel Pepys 28. svibnja 1661. popio je piće s Johnom Bowlesom, s g. Shepleyem otišao na burzu i ručao s D. Rawlinsonom i nekim njegovim prijateljima, a navečer mu je g. Cook isplatio stari dug od 20 šilinga; Anna Frank je 26. svibnja 1944. zabilježila da im je procurio vodovod, a s dnevnikom je podijelila i sumnje u uspjeh njihova poduhvata; Edmund Hillary je 28. svibnja 1953. napustio kamp 9 i krenuo prema vrhu. Važno i nevažno, epohalno i prozaično, sve je to smiješano u našoj prošlosti, i većina naših trenutaka nije više od onih otpadaka kakve je Tom Gotovac skupio. Ni od režima koji ga je progonio nije ostalo više nego hrpica trasha kao metonimija velike ideje koja je završila na smetlištu povijesti. 

No ionako sve na kraju završi na smetlištu: i veliki diktator kojeg nije smio parodirati u Jugoslaviji, jer su mu lik i djelo bili zaštićeni zakonom, sada nije više od toksičnoga političkog otpada kojeg bi se u Srbiji rado riješili, ali ga u Hrvatskoj ne bi rado primili. Tomova ideja da od svega sačuva smeće samo je naizgled paradoksalna – jer sve što mi čuvamo nije ništa drugo nego smeće. To je onaj strašni osjećaj kada moramo likvidirati roditeljski dom nakon smrti majke i oca, i kada shvatimo da sve ono posuđe, odjeća, pokućstvo, aparati, police, posteljina i bezbroj sitnica ništa ne vrijedi, i da su predmeti koje smo koristili ili gledali cijeli život dotrajali, potamnjeli, izblijedjeli, napukli, potrošeni i beskorisni, a tako će biti i sa svime što smo mi skupili i nagomilali. Konačno, i moja mladost, tako lijepo zapamćeni bezbrižni dani puni sunca, nisu ništa drugo nego pljeva koju samo što nije raznio vjetar.