Šef ukusa i njegov salon

Na početku ovoga priloga treba spomenuti ulicu. Marmontova ulica izrazito je frekventna, proteže se od kazališta i crkve Gospe od Zdravlja na sjeveru, odakle je mletački bastion sužava i usmjerava prema Rivi na jugu, uokvirujući dopadljivu živu sliku grada s pogledom na more. U njoj je jedinstvena ribarnica na koju ne slijeću muhe zbog mirisa sumpora iz obližnjih toplica, secesijske zgrade, prvo splitsko kino, prva ljekarna, jedna vrlo osebujna fontana. Iz nje se ulazi na Prokurative kroz nekoliko prolaza, tu su i dva izložbena prostora. Konzumacija umjetničkog sadržaja događa se nenametljivo, pogled po navici skreće prema izlogu Salona Galić, umjetnost se registrira usputno dok se kupuje riba ili čeka fizikalna terapija.

Salon Galić, izlog / Snimila Žaklina Antonijević

Posljednjom izložbom, otvorenom 7. svibnja u Salonu Galić, građanima se ipak nastojao dati širi kontekst, ispričati što se sve u prostoru nalazilo, kakve su se djelatnosti provodile i još se provode. Povod izložbi stota je obljetnica tog kultnog mjesta splitskoga likovnog života, koje je u svojim varijabilnim dimenzijama do danas zadržalo funkciju izložbenog prostora najaktualnijih umjetničkih stremljenja. Prostornim kapacitetima mala no važna i sveobuhvatna izložba podsjetila je na impresivni izložbeni kontinuitet jedinstven u državi. Danas Salonom rukovodi Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split kao punopravni nastavljač vizije osnivača Ivana Galića. Izložbu su kurirale ravnateljica Galerije umjetnina Split Jasminka Babić i konzervatorica Sandi Bulimbašić iz splitskog Konzervatorskog odjela. Dizajnersku koncepciju izložbe potpisuje umjetnik Viktor Popović.

Od ručno oslikanih plakata do virtualne izložbe

Na izložbi je zastupljen izbor dokumentarne građe, fotografija nekadašnjeg Salona Galić i njegova vlasnika, plakata s otvorenja izložbi iz perioda međuraća, umjetničkih djela većinski preuzetih za potrebe izložbe iz fundusa Galerije umjetnina Split nastalih između 1924. i 1980, kao i predmeta umjetničkog obrta, koje je Galić proizvodio i prodavao, a koji su ustupljeni ljubaznošću obitelji. Zavidna zbirka sačuvanih plakata svjedoči o respektirajućem odnosu Ivana Galića prema grafičkoj umjetnosti, kao i o apostrofiranju važnosti oglašavanja vlastite djelatnosti. Osim tipografskih, velik je i broj ručno oslikanih plakata. Zajedno predstavljaju najveću sačuvanu zbirku rješenja namijenjenih oglašavanju izložbene djelatnosti neke muzejske ili galerijske ustanove u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Posljednja prostorija, za razliku od ostatka galerije, posvećena je bliskoj povijesti Salona Galić. Izloženi su leci s otvorenja i videopresjek fotografija svih izložbi uprizorenih posljednjih dvadeset godina.

Prostor je u počecima obuhvaćao i prodaju predmeta umjetničkog obrta, koje je u Galićevim Hrvacama proizvodilo Društvo Vrelo, vjerojatno prva organizacija koja je promicala umjetnički obrt u Hrvatskoj

Zaključak izložbe je poveznica na virtualnu skupnu izložbu realiziranu u vremenu pandemije, čime je napravljen prvi cjelokupni pregled aktivnosti toga prostora. Dok su prethodni pregledi i obljetnice obuhvaćali isključivo razdoblje upravljanja Ivana Galića, ova se izložba usmjerila jednako i prema sadašnjosti prostora. Izlošci su popraćeni sažetim i informativnim legendama, vremenskim lentama koje prenose priču o Ivanu Galiću, zavidnoj izložbenoj povijesti Salona, ali i o ostalim kulturno-umjetničkim aspektima djelovanja i njihovom značenju za prošlost i sadašnjost Splita, naglašavaju kustosice izložbe.

Višenamjenski kulturno-umjetnički prostor

Umjetnički salon Galić od svojeg utemeljenja 1924. godine do danas ostao je vjeran kulturno-umjetničkoj svrsi, što ga razlikuje od ostalih galerijskih prostora na nacionalnoj razini, koji su s godinama gubili ili pak transformirali svoju funkciju. Izložbeni kontinuitet nakratko je prekinut tijekom Drugog svjetskog rata, kada je Salon bio zatvoren. Iz današnje perspektive moguće ga je sagledati kao višenamjenski kulturno-umjetnički prostor te kao prvi izložbeni prostor u Splitu do otvorenja Galerije umjetnina Split 1931. godine. U tom je kontekstu važno naglasiti kako je vrijednost ove izložbe u ravnopravnom artikuliranju svih aktivnosti i uloga toga prostora tijekom njegove stogodišnje povijesti, nerijetko nepravedno izostavljenih unutar javnog diskursa nauštrb isticanja najdugovječnije, izložbene aktivnosti. Iako je inicijalna zamisao njegova utemeljitelja Ivana Galića, samoukog obrtnika i kolekcionara podrijetlom iz malenih Hrvaca kod Sinja, bila u Marmontovoj ulici otvoriti radionicu izrade okvira, vrlo brzo Galić je uvidio interes lokalnih umjetnika za izlaganjem i prodajom umjetničkih djela te tako prenamijenio prostor za obje svrhe. Salon je od svojih početaka pa sve do 1990. godine usporedno provodio prodajnu i izložbenu djelatnost. S vremenom se odnos građana spram tržišta umjetnina promijenio, nestalo je empatičnosti za umjetnike i razumijevanja za specifičnost njihove egzistencije, pa se prodajni karakter galerije potpuno izgubio. 

Prostor je u počecima vrlo demokratično obuhvaćao i prodaju predmeta umjetničkog obrta, koje je u Galićevim Hrvacama proizvodilo Društvo Vrelo, vjerojatno prva organizacija koja je promicala umjetnički obrt u Hrvatskoj. Nažalost, proizvodnja visokokvalitetnih predmeta od drveta, terakote, vune i svile s apliciranim ornamentima narodnih vezova, nije se održala zbog nedostatka financijske podrške i rastuće konkurentnosti tvorničke proizvodnje. Ipak, ona svjedoči o zrelom poslovnom duhu Ivana Galića, o njegovu razumijevanju vlastite uloge, a i uloge trgovine u kontekstu kulturno-umjetničke pozicije splitske provincije, ali i o trendovima toga vremena.

Salon Galić, plakati i radovi

Neko je vrijeme u Salonu Galić djelovao i profesionalni fotografski atelijer naziva Foto Rembrandt. Bavio se popularnim portretnim fotografijama, snimanjem političkih, društvenih i kulturnih događanja grada, surađivao je s novinama, a u Salonu je organizirano i nekoliko fotografskih izložbi, među ostalim i Prva jugoslavenska izložba fotografija. Nije slučajnost što samo zid dijeli današnji Fotoklub Split i Salon Galić. U međuraću je Salon Galić „krpao“ potrebu grada za likovnošću u svim njezinim dotada poznatim formatima, da bi do današnjih dana, s Galerijom umjetnina Split (s kojom je povezan i prije osnutka toga muzeja jer su se radovi za fundus nabavljali na izložbama u Salonu) ostao nositelj vizualne umjetničke scene grada.

Novo tumačenje i svjež pogled na stotinu godina Salona

Nezaobilazna uloga Salona Galić od početaka je bila mjesto okupljanja i susretanja umjetnika. Želja Ivana Galića bila je prostor predati na upravljanje izravno splitskim umjetnicima, odnosno ULUH-ovoj Podružnici za Dalmaciju, potom ogranku HDLU-a, a danas HULU Split. Iz navedene želje proizašla je i zaštita namjene prostora od strane Ministarstva kulture RH, što je status kojim se u Splitu mogu pohvaliti i prvo kino Karaman, najstarija ljekarna, Sumporne toplice, Galerija fotografije Fotokluba Split. Svi su smješteni u Marmontovoj ulici. Iako je, zahvaljujući posvećenosti osnivača, djelovanje galerije vrlo dobro sačuvano u zapisima i vizualnim dokumentima, obrađeno i do sada više puta kontekstualizirano, svako novo tumačenje donosi svjež pogled, otvara aktualnije čitanje, naglašava druge detalje i pridonosi budućim propitivanjima.  

Kustosice su napravile sjajan posao u isticanju jasne edukativne vizije Ivana Galića, koja je htjela unaprijediti javni ukus i potaknuti razvoj domaće umjetnosti. Nebrojeno puta pokazalo se da su individualni napori pokretali najveće promjene i proizvodili najočitije rezultate, dok su javne ustanove i državna tijela nasuprot tomu djelovala tromo i nezainteresirano. Promatrajući iz današnje perspektive, Galić je koristeći se promišljenim poslovnim strategijama preuzeo ulogu javne institucije, pa ne čudi što ga je Tin Ujević nazivao „šefom ukusa“. Premda nije utjecao na umjetnikov rad, Galić je itekako utjecao na recepciju i uspjeh umjetničkog djela te posljedično na poziciju koju će djelo zauzeti u povijesti vizualne umjetnosti. Prošlost Salona Galić nesumnjivo je važna za rekreiranje povijesti lokalnog umjetničkog stvaralaštva, a primjerom rane prakse učvrstio je i poziciju unutar nacionalnog konteksta.

Taj smjeli pojedinac koji je maestralno čitao okružje i njegove potrebe, uz to imao dar nepogrešiva ukusa, ali kojega je ipak vodila simpatija i silna dragost prema umjetnicima i umjetnosti, što je u konačnici i dokazao svojom nesebičnom gestom, podsjetnik je kulturnim medijatorima na odgovornost i težinu izbora umjetničkog djela u proizvodnom procesu, odluku koja može bitno odrediti pravac kretanja umjetnosti.